Radikalski bauk ponovno kruži Srbijom. Ono što se prije, recimo, tri godine činilo nezamislivim i zauvijek nemogućim, upravo nam se događa: samo krajnjim naporom, uz mnoga odricanja i ustupke, pa i uz poneko gaženje vlastite riječi, ova zemlja može zadržati demokratski i proeuropski kurs u neposrednoj budućnosti. Ne bude li pameti i odgovornosti, eto nama za koji mjesec dobro znanih lica, s poznatom ideologijom, ikonografijom i retorikom, ali ne više kao galamdžijskih oporbenjaka, nego u Vladi, na poslu kojim su se i bavili tijekom najmračnijeg desetljeća u novijoj povijesti Srbije.
    Nakon ovih izbora, neki analitičari spominju princip dirigirane demokracije, podsjećajući na prve izbore u Njemačkoj poslije Drugoga svjetskog rata. Da ti izbori tada nisu održani pod neskrivenim usmjeravanjem od strane okupacijskih saveznika i pod ne baš idealnim demokratskim uvjetima, kažu oni, Hitlerovi bi sljedbenici opet došli na vlast.
    Da Milošević nije u Shceveningenu, sad bi već vjerojatno bio predsjednik države. Nezavisno sudstvo svakako bi našlo načina da ga izbavi iz obruča optužbi, pa bi antieuropska i anticivilizacijska koalicija, momentalno zaogrnuta radikalskim plaštom, imala i svoga sveopće poznatog predvodnika. A, to što je spomenuti daleko odavde, najskuplje je platila stranka koja je i najzaslužnija za to, što mu se ipak sudi. Tako je to u politici.
    Pokazalo se, također, dokle je dovela fanatična kampanja otkrivanja ministarskih afera i brljotina, i tko je od toga jedini profitirao.
    A, što ćemo s tolerancijom? Izuzimajući nekoliko sjevernobačkih općina, cijela je Srbija potvrdila kako joj je do manjina stalo kao i do lanjskoga snijega. Stranke nacionalnih manjina, organizirane u Koaliciju za toleranciju, ispale su iz utrke u kojoj su ionako imale nevelike šanse. Manjinskim elitama sada preostaje redefiniranje vlastitih platformi i pokušaj da se izbore za drugačiji, netržišni pristup sudjelovanju u političkom životu države. A mogla bi se usput preispitati i neka druga, do sada od samih manjinskih prvaka veoma hvaljena zakonska rješenja, kojima se nakon listopada 2000. godine reguliraju manjinska pitanja.
    Građanske stranke u Srbiji nisu shvatile da su manjine organski dio demokratskog ustroja ove zemlje. Stranke reformskog jezgra DOS-a u ključnom su trenutku ostavile na cjedilu manjinske stranke, i to po riječima nekih od aktera pregovora, na nekorektan način, prepustile ih njihovom ograničenom biračkom tijelu, praktički im oduzele mogućnost ulaska u Skupštinu, a time i odbacile 160 tisuća glasača, koji bi im itekako dobro došli u krajnjem skoru. Tih 160 tisuća glasova najvećim dijelom otišlo je onima od kojih ni demokracija ni budućnost neće imati koristi. Je li dovoljno za nauk?