Arhiv tekstova
Ojkavice, pismo moga ćaće
Ojkanje je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj, a isti način pjevanja u zavisnosti od mjesta ima i više naziva. Tako neki ojkanje nazivaju ojkavicom, treskanjem, ojkačom... Bilo kako nazivali ovaj neobičan grlati glazbeni izričaj valja znati da ga je UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenoga 2010. uvrstio na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Ojkavicu počinje pjevati jedan pjevač u takozvanoj kićenoj melodiji, a kasnije se priključuje i drugi ili više njih. Dolazi do tremolastog ojkanja koje obuhvaća dugi niz glasova s dvopjevom sekunde, a nekada i terce. Ono što je zanimljivo i prepoznatljivo za ojkavicu, pa i gangu jeste da svaka treba završiti u disonanci (neskladu) sekunde. Svi oni koji nisu naviknuli svoje uho na ovu vrstu višeglasja, trebaju se pripremiti na neobičan grlati spoj zvučnog nesklada.
Od mjesta do mjesta
Melodija u kojoj se izvodi ojkanje varira u zavisnosti od mjesta do mjesta i samoga izvođača, a stih traje koliko i dah glavnog izvođača.
»Ojkavica je nastala iz naroda. Usmena predaja govori kako su se pastiri dozivali dok su čuvali stada: oooojjjjj priko plota k njoj... Danas je ojkavica prisutna i na seoskim zabavama, na raznim neformalnim druženjima. Ako se skupi određeni broj ojkača na nekoj zabavi ili mjestu pjesma ‘potekne’ spontano, bez prethodne najave, pa se negdje iz kuta začuje: Ajde ženo da se podilimo, bolje ćemo da živimo… Tebi kuća, a meni avlija, tebi bačva, a meni rakija ooooojjjjoooojjjj...«, pojašnjava predsjednica KUD-a Sveti Nikola Tavelić iz Lišana Ostrovičkih (Zadarska županija) Davorka Mamić i dodaje: »Kod izvođenja ojkavice prvo glavni ojkač pjeva, a drugi se ubacuju na zadnje tonove, tj. kad glas počne tremolirati ili tresti na ‘ooooojjjj’. Obično su tu tri do četiri ojkača čiji su glasovi dobro posloženi i međusobno se nadopunjuju. Bitna je jačina – tremoliranje zadnjih slogova gdje ojkavica dobije na svojoj težini i važnosti.«
Ojkanje je bilo i pjevanje »ozbiljnih ljudi« i spada pod svečane pjesme, nekada skoro ritualna na svadbama i svečanim gozbama prigodom krštenja i drugoga slavlja. Upravo u pripremanju ojkavice kao zdravice za svadbu prekinuli smo pučkog pjesnika i člana KUU-a Zvona Zagore iz Mirlović Zagore kraj Drniša Ivicu Burića koji nas je upoznao sa spomenutom udrugom koja broji oko 40 članova, a na njihovom stalnom repertoaru su ojkavice, nijema kola, Splitski plesovi, koreografija na pjesmu Geni geni kameni, kao i sviranje na starim instrumentima.
»Izvodimo uglavnom ono što je iz našega kraja, a tu svakako spadaju nijema kola, svirka na diplama, a znamo i zapivati ojkavicu onako pod glas lički«, kaže Burić i pojašnjava kako ga je za spomenutu svadbu zvala nevjesta da zapiva zdravicu.
»Običaj je da u našim svadbama ima i nekoliko zdravica, primjerice kad se pođe od mladoženje do mladenke. Još uvijek ima onih koji žele sačuvati ovaj običaj, ali ima i ona druga strana medalje, gdje ljudi misle kako je to sve staromodno.«
Festivali, smotre
Kako bi ojkanje sačuvali od zaborava počele su se organizirati smotre i festivali na kojima se i danas mogu čuti skupine zaljubljenika u ovu tradiciju. Po riječima Burića, običaj u njihovom kraju je da se udruge pribilježe, te se onda ovakvi festivali održavaju svake godine u drugome mjestu, a ujedno se i udruge mijenjaju kao domaćini.
Jednu od poznatijih smotri ojkanja pod nazivom Ojkavicu ‘ko želi pivati u Lišane neka se navrati organizira još od osnutka (1997. godine) KUD Sveti Nikola Tavelić iz Lišana Ostrovičkih, a smotra je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture od 2010. godine kada je društvo dobilo povelju UNESCO-a.
»Odaziv na smotru je velik, kako društava u cjelini tako i ojkača pojedinaca. Našu smotru posljednjih nekoliko godina nastojimo učiniti međunarodnom tako da nam gostuju društva iz susjednih zemalja koja u svom programu njeguju ojkanje. Tako smo imali društvo iz Bosne i Hercegovine koje u svom programu njeguje ojkanje koje oni nazivaju ganga, rera i slično«, kaže Mamić.
Upravo o srodnim terminima vezanim uz ojkalicu u svome radu pod nazivom Leksička građa u ojkalicama piše Željko Karabuva i pojašnjava:
»Rera se može definirati kao domaće narodno pjevanje u Dalmatinskoj zagori, odnosno uglavnom u Sinjskoj i Cetinskoj krajini. Pri reranju jedan pjevač ‘goni’, a dvojica ili trojica prihvaćaju ili pomažu (reraju). Otočani će za reru reći da je riječ o pjevanju u kojem Jedan piva, a drugi mu se ruga, a 60-ih godina 20. stoljeća mogla se čuti i šaljiva pjesma: Kad Sinjani zapivaju rere, jedan piva a drugi se dere«.
Kada je u pitanju ganga, ona se može definirati kao vrsta narodnog pjevanja u nekim dijelovima Dalmatinske zagore, odnosno u Imotskoj krajini i u Hercegovini. Kod gange jedan pjevač vodi (on izgovara riječi i glas mu treba biti snažniji), dok ostali gangaju – prate.
Tekstovi uz slaganje rime
Kada je u pitanju tekst ojkavice, stihovi pokrivaju različite teme, od rođenja, ljubavi, radosti, žalosti, geografske tematike, religiozne, društvene, a nerijetko se izvođači znaju dotaknuti i političke scene.
Tekst koji se izvodi, mogli bismo usporediti s bećarcima (koji su nama bliži), ali samo u segmentu slaganja riječi, rime i opisa određene situacije ili događaja.
»Ojkavice su se pjevale u raznim prigodama i za njih se uglavnom pisao i pripremao tekst, ali ima puno toga iz glave. Kada se spoji inspiracija i situacija, tekst se samo slaže jedan na drugoga. Sigurno da na to utječe i društvo i okruženje, a dodao bih i iskustvo«, priča nam Ivica Burić koji nam je kao iz topa izdeklamovao tekst koji najbolje opisuje ojkavicu, a koji donosimo u cijelosti.
»Ojkavica se danas najviše izvodi u Dalmatinskoj zagori, Ravnim kotarima, a isto tako je prisutna i u drugim županijama Hrvatske. U početku su to bili samo muški izvođači, ali kako se ojkavica prenosi s koljena na koljeno tako se sve više ženskih skupina odlučuje za njegovanje ovakve vrste pjevanja pa slobodno možemo reći da ojkavica ima svoju budućnost i u ženskim skupinama«, kaže Davorka Mamić.
Osim toga, ojkanje se može čuti i u Hercegovini, ali i pojedinim dijelovima Crne Gore, te u Srbiji.
Da ojkanje ima budućnost, bar kada je u pitanju Dalmatinska zagora i Ravni kotari, potvrdila nam je Davorka Mamić govoreći kako se posljednjih nekoliko godina sve više održavaju smotre ojkanja na kojima se potiče i daje prilika mlađim naraštajima da pokažu svoje talente i ono što su naučili usmenom predajom.
Danas se ono proučava i uvrštava i u repertoar mnogih kulturno-umjetničkih društava. Upravo na to je ukazao i UNESCO ističući potrebu prijenosa ovog tradicijskog načina pjevanja na mlađe generacije, za što je potrebno istraživanje, dokumentiranje i međunarodna razmjena s državama koje imaju istu i/ili sličnu tradiciju.
Ž. Vukov
