Arhiv tekstova
Od Jadrana do Dunava
U Monoštoru nije postojala ni jedna kavana, naročito s tako dugom tradicijom, a s imenom koje bi makar podsjećalo na Hrvatsku. Osim kavane Jadran. Ime joj je dao drugi po redu birtaš, poslije osnivača Šandora Bešlina, a to je njegov posinak Adam Forgić. On je bio veliki zaljubljenik jadranske obale i može se reći da je bio imućan za to vrijeme, te mu je omiljeno mjesto za ljetovanje bila Opatija. Vjerojatno je iz tog razloga dvorišni dio zgrada gdje su se ljeti držale igranke bio oslikan morskim motivima. No, treba napomenuti da se oduvijek u Monoštoru slušala i pjevala dalmatinska glazba, na njezine note se i plesalo, a uz to monoštorski Hrvati Šokci smatraju kako je njihova prapostojbina Dalmacija. Kasnije, do svog zatvaranja, kavana Jadran je nosila ime Dunav no u narodu su je svi zvali Kod Adoša.
Kavana je prvo imala tri prostorije, ali proširio ju je Adam Forgić i takav oblik ona ima i danas. U velikoj dvorani može biti i do 200 sjedećih mjesta, a u drugoj manjoj je pedesetak mjesta i šank. Ovo proširenje je izvršeno pedesetih godina prošlog stoljeća. Od Adama Forgića kavanu je preuzeo njegov sin Stipan. Interesantno je reći da su od početka rada kavane u njoj organizirane igranke kao važna društvena okupljanja. Prvo su na njima svirali tamburaški sastavi. U početku su igranke bile na svece, subotom i nedjeljom. Tada su često i majke dolazile s kćerkama i sjedile okolo dok je mladež igrala. Neke su dolazile iz opreza da »čuvaju« kćerke, a neke i zato što su voljele muziku i veselje. Kasnije je igranka prakticirana i četvrtkom. Ljeti se održavala i u dvorištu kavane, gdje je hlad pravio veliki dud i nadstrešnice s trskom. Dvorište je flasterisano opekama sa zasađenim cvijećem sa svih strana. Na sredini je onda već bio izbetoniran veliki podij gdje se igralo i plesalo. Žene su u početku dolazile u šokačkoj nošnji, a kasnije po većoj pojavi »građanskog« oblačenja, bilo je i takvih. No, uvijek su na cijeni bile lipo opravite Šokice koje znaju igrat i pivat. Negdje već kasnije po pojavi orkestara s električnim gitarama i razglasom istinit je podatak da je gazda Adam kupio svircima instrumente s razglasom da bi ih zadržao na dulje vrijeme. Naravno, oni su to morali vratiti i imali su obvezu svirati u kavani u dogovorenim terminima dok ne vrate novac uložen u instrumente. Na igranke su dolazili i mještani susjednih mjesta i okolnih salaša. Na neki način je kavana, odnosno njen vlasnik, pratila suvremene trendove i u drugim područjima. Kavana je imala za svoje potrebe sodaru. Dok je domaće vino bilo na cijeni, Adam Forgić je u jednom trenutku imao sedam jutara vinograda u Baranji i sve vino proizvedeno u njima popijeno je u kavani. Kad bi vino nestalo, po njega se išlo najbližim putem, a to je vodeni put. Čamcima-hajovima se iz Zmajevca (Hrvatska) dovozilo vino. Što se tiče rashlađivanja pica, priprema za to je počinjala već zimi. Išlo se na dunavac, sjekao se led, tovario na saonice te skladištio u ledaru-ledenicu. Tako čuvan led u ljetnim danima pomagao je da se posluži hladno piće. Pojavom piva na tržištu, kavana je pratila i taj trend. Zaprežnim kolima donosilo se pivo u drvenim gajbama iz apatinske pivovare. Pedesetih godina radila je i kuglana (jedna staza) koja je bila ispod čardaka. U kavanskom dvorištu bila je i svlačiona za nogometaše NK Dunav. Tu bi se obukli i trkom petstotinak metara odlazili na utakmicu. U kavani je uglavnom radila obitelj. Kad je igranka, svetac, subota ili nedjelja, za šankom je bila Marija Mariška Forgić, njoj je pomagao i posluživao suprug Adam, a poslije kad je odrastao naročito Stipan Forgić, sljedeći birtaš. U novije vrijeme u tim prilikama upošljavali su ljude za pomoć. Kavana je još u vlasništvu obitelji Forgić, njeni birtaši više nisu u životu i nema naznaka za njeno ponovno otvaranje.
Željko Šeremešić
