Arhiv tekstova
Sijač samo sije
Isus je, da približi ljudima kraljevstvo Božje, koristio prispodobe. Slikama iz svakodnevnog života pokušavao im je otkriti narav toga kraljevstva, te im pojasniti kakav stav oni trebaju spram njega zauzeti. Iako su mnoge slike kojima se Isus koristio za nas danas teže razumljive, jer se uvelike promijenio stil života, ipak njihove pouke su još uvijek aktualne.
Sijanje Božje riječi
U evanđelju jedanaeste nedjelje kroz godinu, evanđelist Marko spominje dvije kratke prispodobe, o sjemenu koje raste samo od sebe i o gorušičinu zrnu koje, iako sitno, naraste veće od sveg povrća (usp. Mk 4,26-34). Ovim prispodobama Isus želi ohrabriti svoje slušatelje, jer je znao sve teškoće koje ih snalaze kao malobrojne njegove sljedbenike. Evanđelist Marko ih zapisuje, jer i četrdesetak godina od kada ih je Isus izrekao, situacija se nije bitno promijenila. I tada su kršćani bili tek neznatna zajednica u poganskom Rimskom Carstvu. Iz ljudske perspektive nisu imali baš mnogo razloga za optimizam. No, Isus podsjeća da sjeme raste, bez obzira što radi onaj tko ga je posijao; dakle sijačev posao nije jedini važan. Ima netko nevidljiv tko se brine o tome što će biti kada sijač posije. Taj netko je Svemogući Bog u čijoj je moći dati da nešto naraste ili ne, čija moć nadilazi ljudske sposobnosti i o kojoj ovisi cijeli ovaj svijet. I kao što daje da nikne ono što ratar posije, tako je dao da posijana riječ donese plod.
Isus svojim načinom života stoji iza ove prispodobe. On je strpljiv u svome djelovanju, ali i ima veliko pouzdanje u Oca. Iako je pred njim čitav svijet u kojem treba zasijati Božju riječ, on ne pravi planove nego se obraća ljudima koje susreće. On nije opterećen imperativima uspjeha, nego navještaj prekida da bi molio i prepušta Ocu da da plod njegovom radu. Nakon što je posijao riječ, zna da će ona niknuti i u svoje vrijeme donijeti plod.
Potrebna je strpljivost
Mi smo često nestrpljivi i pouzdajemo se više u vlastite snage nego u Božju svemoć. Kada se stavimo u službu riječi Božje, želimo odmah vidjeti plodove, a zaboravljamo da je posijanom sjemenu potrebno vrijeme da naraste i donese plod. Naše nas nestrpljenje često baca u očaj i malodušnost, umjesto da, poput Isusa, vrijeme čekanja provedemo u molitvi i stavljanju svega u Božje ruke. I onako je na nama samo da sijemo, da naviještamo, a Bog će učiniti sve ostalo. Biti navjestitelj evanđelja nije jednostavno, osobito kada nam se čini da naše svjedočenje nije našlo plodno tlo. Ipak, ne smijemo posustajati, jer će ploda biti, makar ga mi i ne vidjeli. Bog samo čeka pravo vrijeme, a ponekada je to vrijeme za naše pojmove dugačko, te nas naše nestrpljenje obeshrabruje.
Isto je tako i kada molimo. I molitvu možemo smatrati sjemenom. Važno je Bogu povjeriti svoje brige i nevolje, staviti sve u njegove ruke. A poslije toga možemo samo čekati, jer u našem životu sve ovisi o njemu, naše su snage ograničene i na malo toga možemo utjecati. Zato samo treba moliti i strpljivo čekati, Bog će djelovati kada za to dođe vrijeme. A plod naše molitve, ako i ne bude kakav smo očekivali, bit će onakav kakav je za nas najbolji, jer Svemogući naš život drži u svojoj ruci i zna što nam je i kada potrebno. Stoga s čvrstom vjerom i pouzdanjem ustrajno naviještajmo i molimo, a plodovi ni molitve ni navještaja neće izostati, Bog će ih dati u pravo vrijeme.
