Arhiv tekstova

Pjesnik tematski i izrazom ponire u bunjevačkohrvatsku prošlost, u vrijeme svoga djetinjstva, a s druge, slijedeći usmenu predaju kreće još i dublje u prošlost. Taj je tematski slijed predstavljen uspjelim spojem tradicionalnoga narodnoga epskoga izričaja i izvornoga poetskoga izraza koji krasi vrlo bogat pjesnički jezik autora, istaknula je Sanja Vulić u prošli petak, 10. veljače 2006. u Palači Matice hrvatske u Zagrebu na predstavljanju knjige pjesama Milovana Mikovića Avaške godine, koja je tiskana u izdanju Dore Krupićeve. 

POETSKE ZNAČAJKE »AVAŠKIH GODINA«: Već sâm naslov poeme Avaške godine jest simboličan, a za čitatelje izvan Bačke vjerojatno i teže razumljiv u doslovnom, a samim tim i u prenesenom značenju. Doslovno bi značenje pridjeva avaški bilo najprikladnije izraziti ekvivalentom ‘užegnut’, kao što je npr. užegnuta ustajala mast, a već taj ekvivalent čini jasnijom i simboliku naslova knjige. Svojim osebujnim poetskim izrazom Miković apostrofira mučan život puka bunjevačkoga i sudbinu maloga bačkoga čovjeka, paora, često prisilno unovačena i vojakom učinjena, koji nastoji opstati tijekom stoljeća, u vrtlogu ratova i promjeni gospodara. Osim tematski, pjesnik i izrazom ponire u prošlost bunjevačku, s jedne strane u nedavnu prošlost u vrijeme svoga djetinjstva, a s druge, slijedeći usmene predaje, kreće dublje u prošlost. Taj je tematski slijed predstavljen uspjelim spojem tradicionalnoga narodnoga epskoga izričaja i izvornoga poetskoga izraza koji krasi vrlo bogat pjesnički jezik. Osebujnost je pjesničkoga izričaja prepoznatljiva od samoga početka knjige, od prvoga poetskoga odlomka Rođenje, u kojem se u prvih pet stihova izmjenjuje epski desetarac s dvanaestercem, a rasporedom vokala često se nastoji postići leoninski srok, npr. u deseteračkom petom stihu: Samoća te vaća di dovaća. U drugim se slučajevima rimuju dva susjedna desteračka stiha, npr. Što si rane zapatio slipe /  pustoline otimane, lipe? 

Kako taj prvi poetski odlomak dalje teče, od samoga početka zahuktali pjesnički ritam polako se smiruje tako što se broj slogova u pojedinom stihu uglavnom postupno smanjuje pa se od osamnaestoga do dvadeset i četvrtoga stiha nižu osmerci, iza kojih slijede dva sedmerca te na kraju dva četverca kojima je efektno izražena bespomoćnost pri uzaludnom otporu sudbini. Ta se beznadnost osjeća i u sljedećem poetskom odlomku »Koga si čuvo? Kome sačuvo?«, a osobito je dobro predstavljaju antonimni susjedni stihovi: naprid guro natrag / natrag guro naprid!

Gradacija teškoga i mučnoga ozračja kulminira pri kraju toga poetskoga odlomka: poreza naprimo, pcovo / godine krunio, pcovo / vikove zbunio, pcovo. 

Početak sljedećega odlomka »Sve si izgubio« obilježen je kratkim lirskim predahom: Nisu tebi krivi / cvit lipe mirisne / tulipani, Misec / zvizde.

Odmah zatim slijedi nagli obrat, dodatno pojačan augmetativnom pejorativnom tvorenicom glavudža sa sufiksom -udža: U glavudžu miso / sam si skoturo / s nevoljom ščoporo.

Poetsku napetost još više pojačava kontaktni antonim Bogom i Nebogom, kao jedan od kontrastnih izričaja u poemi. Iza toga odmah slijedi još jači kontrast u susjednim stihovima: sve si mogo! / Ništa nisi mogo!

Kontrastivnost, kao stilsko izražajno sredstvo, i inače je jedna od dominantnih stilskih figura u Avaškim godinama. Tako npr. u poetskoj cjelini Kako j bilo kadgod osobito je dojmljiv naslov poetskoga odlomka Zvizde škripe. Obično očekujemo uz zvijezde idiličnu sliku i u skladu s tim idilične leksičke sveze kao npr. zvijezde trepere i sl., pa zvizde koje škripe izrazito pojačavaju tjeskobne slutnje. Čitav taj poetski odlomak obilježen je snažnim kontrastom između idiličnoga ozračja, izraženoga tradicionalnim bunjevačkim vrijednostima, koje dominira gotovo čitavim odlomkom, i nagloga obrata u posljednja tri stiha: A bilo je / od ponoćke / do zornjače / pača i kolača. / Čizme škripe / sonce škripe / mlade škripe/ zube škripe. / Zvizde škripe.

Pritom je zanimljivo kako autor istim glagolom škripati izražava posve suprotna ozračja, zavisno o imenici s kojom taj glagol povezuje. Naime, sonce i čizme koje škripe na snijegu mogu se uklopiti u zimsku idilu, dok škripa zubi asocira na posve drukčije raspoloženje.

OPĆELJUDSKE I OPĆEHRVATSKE TEME: Neki od kontrasta koje susrećemo u Avaškim godinama svevremeni su i općeljudski, kao npr. u poetskom odlomku Med svitom u poetskoj cjelini Dokleg: Med svitom je uvik bilo / i čeljadi i govnadi.

Ta Mikovićeva čeljad i govnad podsjeća nas na ljude nazbilj i ljude nahvao u uvodnom govoru Dugoga Nosa u Držićevu Dundu Maroju. Svjestan te vječne podvojenosti, koja je kao motiv i u hrvatskoj književnosti zastupljena još od davnih stoljeća, Miković rezignirano pita: Bože, / znaš li bar ti / zašto je to tako? / Može l tu kogod štogod prominit / el će navik tako ostat?

U poetskom odlomku »Dokleg«, po kojem je i naslovljena čitava ta poetska cjelina, pjesnik dalje nastavlja tu svoju misao efektnim asonancijskim i za njima aliteracijskim stihovima satkanim od niza stilski obilježenih riječi, pretežito tuđega podrijetla: Dokleg će ajdarasti, amišni/ andravi, arambaše, aramije / ardalasti, avaški – varat? / Dokleg će badavaši, bagra, baati, / barabe, batinaši, beštije, / bičkaši, bitange, bukare – buškat?

U sljedećem poetskom odlomku »Oće l čovik« pjesnik nastavlja postavljati pitanja koja su i danas i te kako aktualna: Oće l čovik imat jedared vrimena / mirno sidit z astalom / sa svojom čeljadi divanit? / Alvatno i redovno ist / misto što na brzinu štogod zgužvara.

Takve univerzalne teme usporedno su protkane slikama koje ovo pjesništvo čvrsto vežu s tlom s kojega je poteklo. Jedan od takvih upečatljivih motiva, općenito proširen u Hrvata, jest marinska svića, tj. svijeća koja je blagoslovljena na blagdan Svijećnice 2. veljače, i koja se pali pri uzglavlju umirućega. Taj motiv i inače susrećemo u hrvatskoj književnosti, primjerice u Brezi Slavka Kolara, a u Avaškim godinama u poetskom odlomku »Prodavanje žita na nogama« u poetskoj cjelini Kako j bilo kadgod: Makar ti oma marinsku sviću užegli/i mrtačko prašćanje zagroktili…

Naziv marinska svića izveden je od pučkoga imena Marindan za blagdan Svijećnice, koje je uobičajeno u bačkih Hrvata.

Sljedeći stihovi s anaforom, također oslikavaju ugođaj tradicionalnoga bunjevačkoga doma i božićnih običaja, npr. u poetskoj cjelini O bricama i ričima, u poetskom odlomku »Ko je kome bričicu satiro – maličko?«: I kad je položaj uno badnjaču. / I kad su baćo rasikli božićnjak. / I kad su ga malo zalili vinom…

O pobožnosti bunjevačkih majki i baka koje su redovito molile krunicu, svjedoče i sljedeći stihovi iz poetskoga odlomka Za oprost grija u poetskoj cjelini Dokleg: a nane med prstima / ujmeoca za oprost grija / zrno po zrno mrnđat.

U istoj poetskoj cjelini, u poetskom odlomku »Usta ko čorapin početak« spominje se proštenje kod Gospe Judske. Taj motiv hodočašća Gospi Judskoj, tj. odlaska u obljubljeno marijansko svetište u Judu, u dijelu Bačke koji je danas unutar granica države Mađarske, i inače se vrlo često susreće u hrvatskih pisaca iz Bačke, npr. u mađarskom dijelu Bačke u prozi Od Santova do Pečuva šokačkoga pisca Miše Jelića, ili pak u crtici Pod Judom bunjevačkoga pisca Ivana Petreša.

Tako je poemu »Avaške godine« moguće razmatrati na trima razinama: kao djelo koje je tematikom, književnim motivima i jezično ukorijenjeno u naslijeđe, ali i u sadašnjost bačkih Hrvata; zatim kao djelo koje svojim književnim motivima korespondira s hrvatskom književnošću starijega i novijega razdoblja te koje je svojim dijalekatskim izrazom čvrsto ukorijenjeno u hrvatskom jeziku; te kao djelo s univerzalnim temama i pitanjima koja muče maloga čovjeka općenito, ma gdje se nalazio.

POETSKA SUDBINA ZAJEDNIČKOGA ZAVIČAJA: Govoreći o Avaškim godinama u svojstvu priređivača i izdavača Branimir Donat je ukazao i na neka geopolitička pitanja hrvatske književnosti. »Želim ilustrirati«, istakao je tom prigodom, »gubitak senzibilnosti hrvatskih institucija i pojedinaca za prepoznavanje i osjećanje nacionalne jezične cjeline u Hrvata i u Hrvatskoj posljednjih pedeset godina. Prostor detektiranja je suvremena poezija, u ovom slučaju ona poezija koja se piše u i oko Subotice, poezija koja katkad dopire iz Petrovaradina, Novog Sada. Ne želim biti apstraktan, ne namjerava jadikovati … Ne insistiram na rubovima tek tako, nego zato jer bez rubova nema središta, … na tome je ustrajavao i Schopenhauer … Tražim ona mjesta gdje se mogu prepoznati tragovi i koje možemo kroz neka djela, kroz vrijeme slijediti. Dok je Balint Vujkov jezik prikazivao u okvirima jedne jezične prošlosti, ali ne bez referenci u svijet modernih pojmova i stvari, Milovan Miković uputio se da na jeziku (djelomice na izdahu) opiše sudbinu svoga, a to znači i našega zajedničkog zavičaja. No, Miković nije samo zavičajni pjesnik, on je pjesnik koji govoru svoga kraja vraća književni legitimitet, on želi ići i dalje i to jasno pokazuje tematskim krugovima u kojima pjesnik pokušava rekonstruirati život ovoga hrvatskog rubnog etnosa. Čini mi se da je pjesnik naumio napisati Poslove i dane (Hesiod), možda čak i »paorske cantose« moglo bi se reći, opisujući i iskazujući svakodnevicu koja je uvijek određuje, egzistenciju pojedinca zarobljenog i u stupicu povijesti.