Arhiv tekstova
Kršćanstvo treba navjestitelje
Biti Bogu vjeran i staviti se u njegovu službu nikada nije bilo lako. Kršćani su uvijek nailazili na otpor i osudu. Kristov nauk nije svima prijemčiv. Za mnoge je on »tvrda besjeda«, mnogi u susretu s Kristom i njegovom riječju otkrivaju istinu o sebi samome, pred kojom se osjećaju nelagodno, te im je draže da se zavaravaju i žive kao i prije. Prva kršćanska vremena bila su vremena prolijevanja krvi za evanđelje, iz koje je niklo kršćanstvo u cijelom tada poznatom svijetu. Isusovi učenici i njihovi sljedbenici podnijeli su žrtvu zahvaljujući kojoj i mi danas nosimo kršćansko ime. Pavao u svojim poslanicama često daje naslutiti da se susreće s brojnim teškoćama u širenju Božje riječi, ali isto tako svjedoči da mu snagu daje vjera. Kršćanstvo i danas treba navjestitelje Božje riječi koji moraju imati hrabrosti nositi se s teškoćama i otporom koje društvo pruža, ali isto kao i Pavao, snagu i hrabrost za vršenje svojega poslanja moraju tražiti jedino u Kristu.
Potrebna je čvrsta vjera
Vjera se širi svjedočanstvom. Samo onaj tko istinski vjeruje može biti i istinski svjedok, a to mu je i dužnost primljena od Krista. Pavao kaže: »Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo« (2Kor 4,13). Svaki pokušaj navještaja iza kojeg nema vjere, one čvrste koja prožima čitavo čovjekovo biće i sav njegov život, samo je prazna priča i ne može uroditi plodom. Onaj tko je istinski vjernik svjedoči Krista onako kako su to činili apostoli, čitavim svojim bićem. Često se bojimo biti takvi svjedoci, nedostaje nam hrabrosti i odvažnosti, pa vjeru smještamo isključivo u privatne sfere. Da, vjera je moja privatna stvar, ali trebamo s drugima podijeliti koliko je lijepo živjeti s pouzdanjem u Boga, koliko je lakše kada znaš da se u njega možeš pouzdati i kada znaš da od njega dolazi tvoja snaga da izdržiš patnje i teškoće koje život donosi. Moramo svijetu posvjedočiti da je Bog onaj koji daje smisao svemu onome što se ljudima čini besmisleno, koji nam daje radost koja nadilazi ljudske radosti, koji nam daje sigurnost da će naš život nastaviti u vječnosti. Stoga, kao što radosti života dijelimo s drugima, trebamo dijeliti i radost vjere. To nam je zadaća koju smo primili od Krista.
Žrtva je dar
Sve nedaće na koje je nailazio naviještajući Krista, Pavao je lako podnosio, jer je imao jedan cilj – susresti se s Isusom u vječnosti. I svi prvi kršćani su posebnim darom smatrali dati život za Isusa. Njihova vjera je bila toliko snažna da je nikakav strah nije mogao nadvladati. Kada čitamo zapise o tim prvim vremenima, možemo se zapitati ima li vjere među današnjim kršćanima. Kao da je svaki strah od nje veći. Mi se bojimo i neugodnih situacija koje bi mogle proizaći iz našeg svjedočanstva, a vjernici se nekada nisu bojali umrijeti. Danas Isus od nas ne traži umiranja niti velike žrtve. Dao nam je milost da živimo u vremenu koje je ipak povoljno za kršćanstvo. Suvremeni vjernik mogao bi podnijeti tek neku manju žrtvu zbog svojega svjedočenja. Ako se ona dogodi, smatrajmo je iznimnom čašću koju nam je ukazao Isus, po uzoru na prve kršćane. Ne bojmo se biti širitelji radosne vijesti, jer ona je svijetu potrebna, a i mi smo kao navjestitelji potrebni Kristu. Svaka žrtva koju zbog toga podnesemo dar je, a još veća nagrada uslijedit će u nebu.
