Arhiv tekstova
Najzelenija mjesta na svijetu
O dalekim zemljama pišem malo, uglavnom zato što su mi jako daleko i tako mi se čine nedostupnima. Kada je započela ova epidemija, dogovorila sam s putnikom u sebi da je pisanje o nekom mjestu, određena vrsta putovanja u njega, bar virtualno, čitanjem o njemu. Otkrivanjem zanimljivih, tajanstvenih priča i detalja, slušanjem priča o tom mjestu od drugih ljudi i njihovih iskustava ta mjesta mi postaju poznatija.
Ide mi se u Kinu
O Kini dosta slušam, čitam, gledam dokumentarne filmove i sanjam da ću je posjetiti. Još kao maloj mi je Kina bila Kineski zid. Sjećam se da ništa o njemu nisam znala, ali da mi je zvučao toliko važnim i toliko velikim da sam jako željela posjetiti ga. Onda sam porasla i proširila svoje želje na Peking, Sian, Hong Kong, Šangaj, Pingjao, Vuhan, Makao… Prijestolnica pandi Chengdu, prijestolnica provincije Sečuan mi je naravno vrlo brzo došla na vrh liste, a ni »kineski Maldivi Hajnan«, najjužnija pokrajina, nije dugo čekala da me osvoji.
Sve u svemu, lista željenih kineskih destinacija raste, kao što raste i popis ljudi koje poznajem, a koji odlaze u Kinu raditi i koji šalju dojmove oduševljenja zemljom i razvojem i željom da ostanu tamo. Sve mi to zvuči i dalje daleko i sigurno ne želim živjeti u milijunskim gradovima, ali želim istraživati.
Zeleno selo
Kao jedna od najstarijih civilizacija na planetu, s velikim utjecajem na tijek povijesti i razvoj ljudske rase kroz znanost, filozofiju ili umjetnost, Kina ima što ponuditi turistima i ljubiteljima gradova i prirode.
Dok ne pripremim ozbiljniji i sustavniji tekst o onome što želim vidjeti u Kini, želim podijeliti priču o šarmantnom kineskom gradu čija me fotografija zavela. To je napušteno ribarsko selo Houtouwan, na sjevernoj strani otoka Shengshan, jedno u lancu od 400 otoka smještenih 40 kilometara istočno od Šangaja.
U gradu je 1990-ih bilo oko 2.000 ribara i njihovih obitelji. Ljudi u Houtouwanu već su neko vrijeme bili uspješni, ali tijekom godina ribarska zajednica nije uspjela pratiti rastuću konkurenciju u obližnjem Šangaju. Stoga je populacija ovisno o ribi na kraju migrirala na kopno radi boljih izgleda. Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća kuće su prestale biti korištene i napale su ih lokalne biljke. Danas u selu živi svega nekoliko ljudi.
Deseci modernih kuća koje su svojom vegetacijom odjevene u zeleno i postaju priroda dodiruju brda sve do mora. Neki su im zidovi pali ili su se krovovi urušili, dok su drugi industrijski završili zamijenjeni poklopcima lokalnih vina i trava. Napuštene kuće povezane su zmajskim cestama, a ostaci ribarske luke nagovještavaju trgovačku prošlost sela. Ako zavirite u bivše domove, možete vidjeti raspadnute kućanske predmete i trošne komade zaboravljenog namještaja.
U Houtouwanu danas živi manje od deset ljudi. No, umjesto da se bave ribolovom, okrenuli su se nečem drugom: sada obilaze šačicu dnevnih izletnika kroz nekoć uspješno selo i prodaju im vodu koja je jedina stavka koja se prodaje u selu.
Prije nekoliko godina, kada su fotografije sela duhova obišle svijet, Houtouvan je postao vrlo popularan, ali nije bio spreman za sve više turista koji su zeleni fenomen htjeli vidjeti uživo. Budući da je Houtouwan gotovo pust, tamo ne možete ostati, ali smještaj je dostupan u obližnjim selima.
Neka čarolija obavi svaku fotografiju i svaki prizor na ovom zaboravljenom zelenom otoku kao iz bajke, a to je nevjerojatan dar čovjeka prirodi. Ako vam je blizu, ne zaboravite posjetiti ovo napušteno ribarsko mjesto, a kako kažu, najbolje vrijeme za posjet je ljeto zbog vegetacije.
Gorana Koporan
