Arhiv tekstova
Olber
Radost ovoga Uskrsa (4. travnja 2021.) u mojoj obitelji je znatno uvećala biljka s fotografije, u Sonti poznata kao olber. To je lovor (Laurus nobilis). Imati u obitelji biologa znači da ćete cijeloga života gledajući zaista i vidjeti ono u što gledate. Ovo se odnosi, dakako, na prirodu. Svakoga dana ćete se obogaćivati novim saznanjima o njoj. Promatrati, doživjeti, shvatiti, diviti joj se i odista živjeti u njoj i s njom.
Tako je naš obiteljski biolog na putovanju po Istri daleke 1986. godine, s otoka Sveta Katarina kod Rovinja, donio mladicu ovoga lovora, veličine dvadesetak centimetara. Rasla je u društvu mnoštva izdanaka izniklih iz sjemena ispod starijeg lovora. Kod nas je zasađena na južnoj strani, oko metar i pol od zida novosagrađene kuće, kako bi bila zaštićena od mrazeva, a opet da bude veći dio dana osunčana. Mladica olbera je vidno jačala iz godine u godinu. Obitelj, kao i posjetitelji, su joj se divili uživajući u mirisu njenog tamnozelenog, sjajnog lišća. Kada je porasla, dijelili smo ojačale grančice zainteresiranima. Jela, kao što su razne juhe, a najviše živinska nedjeljna juha i sve vrste kuhanih jela od kupusnjača, a naročito sarma i umaci, začinjena listom ovoga lovora dobiju puninu okusa i mirisa. Čajevi su također na zavidnoj ljestvici ljekovitosti i aromatičnosti. Često grančica lovora sama kao dar ili uz dar obraduje mnoge osobe. Dok sam sudjelovala na nekim manifestacijama i sajmovima, pružila bih tu i tamo ponekome grančicu lovora i kao po pravilu dobila zahvalni osmijeh.
Vidi se na fotografiji da je ova biljka uzgojena kao grm baš iz razloga da da što više grančica, a time i lišća koje ju zimi štiti od hladnoće. Grm u opsegu ima preko dva metra, a najviša grana je premašila visinu od 3 metra. Lovor je zimzelena biljka, pa nas i zimi uveseljava. Lišće znatno odeblja, oteža, postane vrlo sjajno, tamnozeleno i intenzivno mirisno. Kroz literaturu smo znali da je cvjetnica, ali naš olber nikako da dobije cvijet. No, prije otprilike pola godine pojavili su se u pazuhu lista svijetlozeleni pupovi u vidu bobica kao prvi znak cvjetanja. S ushićenjem i strepnjom je naš lovor promatran u rano jutro i kasnu večer. Bdijenje se konačno isplatilo. Na Veliki petak su se sramežljivo pojavili bijeli, pomalo žućkasti cvjetići. Našem divljenju i zahvalnosti nije bilo kraja. Na Veliku subotu se razvio pozamašan broj cvjetova, a na sam Uskrs se baš dobrano okitio. Koliko radosti može čovjeku donijeti priroda, a da nismo ni svjesni. Uzimamo sve zdravo za gotovo. Kao da je sve stvoreno samo za naš užitak (može biti da i jeste). Ne promišljamo puno o bogomdanom životu oko nas i da mu možda dugujemo makar malo pažnje i razumijevanja.
Naš lovor je procvjetao nakon 35 godina. Mnogo puta se tijekom njegovog života zimi pri niskim temperaturama smrzavao i već bismo pomislili da je uništen. Pri dolasku proljeća ponovno je tjerao mladice. U posljednje 3-4 godine se nije smrzavao, jer su zime postale blage i takve temperature su blagotvorno utjecale na njega. Globalno zagrijavanje Zemlje je povoljno utjecalo na našu biljku kojoj naš kraj nije prirodno stanište. Na mnoge druge znamo da utječe negativno. Zagrijavanje Zemlje, planeta većinom bogougodna za život, mijenja njezinu prirodu. Neke vrste biljaka i životinja neminovno nestaju, a neke se bore za opstanak, često neuspješno. Iako nas je biljka obradovala, duboko smo zabrinuti kao i milijarde žitelja kamo to ide naš planet sa sve većim zagrijavanjem?
Ruža Silađev
