Arhiv tekstova

Austro-Ugarska Monarhija imala je jedinstvenu vojnu komandu, a zapovjedni je jezik u postrojbama bio ili njemački ili mađarski. Dok su Hrvati iz Dalmacije i Istre bili u sastavu jedinica sa njemačkim zapovjednim jezikom – najviše ih je vojsku služilo u mornarici, Hrvati iz Banske Hrvatske služili su vojsku u domobranskim pukovnijama u kojima je zapovjedni jezik bio hrvatski. 

REŽIMSKA NASILJA U HRVATSKIM ZEMLJAMA: Čim je rat počeo, hrvatske su zemlje preplavili policijski doušnici. Nakon uspjeha srbijanske vojske u Balkanskim ratovima porasla je želja Hrvata za stvaranjem zajedničke države sa Srbijom i Crnom Gorom, a zagovornike te ideje austrougarske su vlasti proglašavali veleizdajnicima. Zatvarani su, držani u tamnicama bez suđenja, a neki su i smaknuti odlukama prijekih sudova. 

Osobito je bio težak položaj srpske manjine, a ulazak Italije u rat na strani Antante znatno je pogoršao položaj Talijana u Istri i Dalmaciji.

ZELENI KADER I POBUNE MORNARA: Oskudica i silna skupoća namirnica tištile su stanovništvo, a teški uvjeti ratovanja i golemi gubici uzrokovali su i nezadovoljstvo vojnika na bojišnici. Godine 1916. vlasti Austro-Ugarske Monarhije oduzimale su bakreno posuđe, kotlove za pečenje rakije, avane i kvake te ih pretopile u topove. Slaba motiviranost hrvatskih vojnika, osobito onih na istočnome bojištu, navodila ih je na predaju. Mnogi su se priključili dobrovoljačkim jedinicama i nastavili ratovati na strani Antante, a neki su se kasnije priključili boljševičkome pokretu.

Hrvatski su se vojnici također odmetali i skrivali po šumama. Te suvremene hajduke nazivamo zelenim kaderom. U selima su imali pristalice, koji su im slali hranu i odjeću, a pljačka je često bila njihov važan izvor prihoda.

Nezadovoljstvo je preplavilo i Hrvate koji su služili u ratnoj mornarici. Pobuna je 1918. godine izbila u Boki Kotorskoj, a pobunjenici su imali pristalice i u drugim pomorskim bazama, u Puli i Šibeniku.