Arhiv tekstova
Blago neobičnog zvuka
Ako vas ikada put nanese u Istru i budete imali priliku uživo poslušati kako istarski kantaduri pjevaju kanat na tanko i debelo, onda to i u činite. Možda ćete na početku pomisliti kako nešto ne zvuči dobro ili da je falš, no u pitanju je poseban, stari način pjevanja, koji jednostavno morate voljeti.
Uopće nije lako pjevati u takozvanoj Istarskoj ljestvici, no sve je lakše ako vam ova vrsta tradicijske glazbe jednostavno »teče venama«. Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja se od 2009. godine nalazi na Reprezentativnom popisu UNESCO-ve nematerijalne baštine, a evo i zašto.
»Konzumira« se u malim količinama
Sama riječ dvoglasje kaže da se radi o dva glasa, ili o kombinaciji glasa i instrumenta, a slušajući ovu zaštićenu vrstu tradicije i neobične zvukove instrumenata otkrit ćete jedan novi svijet glazbe. Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja mnogi opisuju kao zasebni tip folklornog pjevanja, koji, iako se razvio na području Istre i Hrvatskog primorja, možemo naći i na znatno širem području. O dvoglasju tijesnih intervala razgovarali smo s etnologom i kulturnim antropologom dr. sc. Noelom Šuranom koji je upravo na ovoj temi doktorirao.
»Ovdje se doista radi o jednom arhaičnom glazbenom jeziku koji se podosta razlikuje od glazbenog jezika koji je nama, modernim ljudima u uhu. To je glazba koju obožavaš ili pak ne možeš smisliti, kao i tartufe. Činjenica jest kako većina Istrana glazbu dvoglasja tijesnih intervala, konkretno pjevanja po staro, sviranja na roženice, mih, svirale i slično, zapravo uopće ne podnosi. Takva se glazba ne konzumira u svakodnevnim prilikama već je ona rezervirana samo za posebne prigode, a i tada se konzumira u malim količinama. Ipak, ljudi se tom glazbom diče u smislu isticanja identiteta poput rečenice: to je naše blago ili naša istarska kanta se ne bi trebala zatrt... O toj glazbi možemo reći kako je samo manji broj ljudi voli i konzumira. Razumljivo bi bilo zaključiti kako je riječ o ljudima uključenim u folklorni milje«, kaže Šuran i pojašnjava: »Dugogodišnjim sustavnim praćenjem zbivanja vezanim uz tradicijsku glazbu koju ljudi prezentiraju, mogao sam uočiti kako ih taj glazbeni izričaj uopće ne zanima. Podrugljivi nazivi koji opisuju ovu vrstu pjevanja i sviranja svjedoče kako većina ljudi u Istri tu glazbu istinski ne voli.«
Nova mjesta okupljanja
Šuran u svom doktorskom radu navodi kako je polovicom dvadesetog stoljeća došlo do značajnijih promjena u društvu koje su se odrazile i na tradicijske oblike glazbe i plesa.
»Dolazi do zakašnjele industrijalizacije i njezine popratne pojave – deagrarizacije. Nestaje, primjerice, običaj spremanja kukuruza za zimu (žbuljanje trukinje ili lupačija), koji bi trajali danima i okupljali ljude iz čitavog sela. To je bila i prigoda u kojoj su se prenosila iskustava, ne samo vezana uz spomenuti posao nego i ona vezana uz narodne predaje, pjesme i ples. Ljudi su za tih druženja pjevali, svirali i plesali«, navodi Šuran, a nestankom tih i sličnih običaja nestalo je i spontano prenošenje ove tradicije.
»Prva smotra folklora, održana 1966. u Motovunu, okupila je veliki broj tradicijskih glazbenika iz čitave Istre. Većina sudionika te smotre kasnije su postali poznati i priznati izvođači koji su promovirali istarski folklor diljem ondašnje Jugoslavije. Smotre i festivali postaju nova mjesta okupljanja i postupno mijenjaju interpretaciju, stil i formu vokalnih, instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih oblika. Neke grupe, poput Ansambla Veseli Roverci, snimile su gramofonske ploče te su se njihove snimke redovito puštale na valovima Radio Pule. Njihov stil izvedbe postupno je prihvaćen i od drugih izvođača, tako da su mnogi tradicijski glazbenici bili nadahnuti njihovim izvedbama. U takvom ozračju počele su se izmišljati mnoge pjesme, koje su postupno zasjenile one starije. Također, počelo se masovno pjevati uz pratnju male sopele (vrsta instrumenta), ali isto tako i uz kombinaciju harmonike i sopele«, govori Šuran.
Pjevanje i sviranje tijesnih intervala
Zavisno od područja na kojem se prakticira razvile su se četiri podvrste pjevanja tijesnih intervala. »Dvoglasje tijesnih intervala sastoji se od četiri stila: kanat, tarankanje, bugarenje i diskantno dvoglasje. Najstariji glazbeni vokalni oblik u Istri je diskantno dvoglasje, koji se u europskoj glazbi javlja u 12. stoljeću, a danas se još uvijek izvodi u Vodnjanu i Galižani. Što se tiče bugarenja, ono zasigurno pripada ilirsko-balkanskom obliku pjevanja, koji se u Istri proširio u 16. i 17. stoljeću i danas je prisutno još samo u Lanišću i u Žejanama. Kanat pripada sjevernojadranskom tipu pjevanja, koje je, osim u Istri i na jadranskim otocima do otoka Zlarina (Krk, Iž…), prisutno i u Italiji (Marche, Umbria…). U novije vrijeme na oba područja glazbena praksa diskantnog dvoglasja gotovo se zamrznula i nema mjesta za promjene ili glazbene eksperimente. Slično je i kod bugarenja. Mnogo otvoreniji pristup imali su i imaju pjevači i svirači kanta i tarankanja koji su prihvaćali i prihvaćaju nove tekstove i melodije, nove glazbene kombinacije i slično«, pojašnjava Noel Šuran.
Kada su u pitanju instrumenti na kojima se izvodi dvoglasje tijesnih intervala, Šuran navodi kako su se tijekom 20. stoljeća sopele svirale pretežno u selima među slavenskim stanovništvom pa su postale simbol slavenskog identiteta, te su zajedno s kantom na tanko i debelo, kao i balunom (tradicijski ples Istre) služile kao dokaz slavenstva Istre. Kada su u pitanju izvođači, sugovornik kaže da nema pravila, mogu biti i muškarci i žene, te da danas kanat izvodi 50-ak aktivnih izvođača čije se izvedbe još uvijek razlikuju.
»Valja istaknuti kako se već duže vrijeme na smotrama i festivalima tradicijske glazbe izvodi tek desetak melodija koje su većini aktivnih tradicijskih pjevača poznate. Riječ je o melodijama i tekstovima koji su nastajali od 60-ih godina prošloga stoljeća pa nadalje. Isto je i s instrumentalnim izvedbama«, govori Šuran i pojašnjava kako su u prošlosti najrasprostranjenija glazbala danas gotovo nestala iz prakse.
To su bila glazbala od sezonskih biljaka i nemoguće ih vidjeti na smotrama, jer ih je struka dugo vremena smatrala neozbiljnima i nedoraslima. Ostala glazbala koja odgovaraju dvoglasju tijesnih intervala u smislu reprezentativnosti rangirana od najmanje izvođenih do najizvođenijih su tamburica, sopelica, svirale, šurle, mih (mijeh), sopele. Po riječima Šurana, svirači na sopele danas su najbrojniji, za razliku od ne tako davne prošlosti kad ih je bilo vrlo malo.
Zakantajmo istrijanske kante
Kao što je naš sugovornik napomenuo, sada su ostale smotre i razni festivali kao mjesto na kojem se još redovito može čuti dvoglasje tijesnih intervala. Jedna od takvih manifestacija Zakantajmo istrijanske kante – smotra istarskih kantadura vodi nas u Općinu Kanfanar koja je organizator spomenute manifestacije, a koja je jedna od rijetkih na kojoj se može čuti dvoglasje tijesnih intervala te jedina na kojoj se predstavlja isključivo ovaj folklorni stil pjevanja.
»Sudionici ove manifestacije su takozvani istarski kantaduri, odnosno svi oni koji još uvijek čuvaju i prakticiraju dvoglasje tijesnih intervala, iz svih dijelova Istre. Mahom su to stariji ljudi, iako veseli podatak da se posljednjih godina na pozornici sve češće mogu vidjeti i zajednički nastupi djedova ili baka s unucima. Manifestacija je održana 23 puta, od čega posljednih 15 godina uvijek u selu Barat u Općini Kanfanar, na otvorenom prostoru pored crkve sv. Petra u okovima. Prije toga, smotra kantadura svake se godine održavala u drugom mjestu u Istri, no selo Barat sada je postalo ‘stalni dom’ ovoj manifestaciji koja okupi nekoliko desetaka kantadura«, kaže direktorica Turističke zajednice Općine Kanfanar Ivana Maružin.
Ujedno, ona je naglasila kako činjenica da se dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja nalazi na UNESCO-voj listi utječe i na sam festival.
»Nama kao organizatorima ti podaci predstavljaju dodatni razlog zbog kojeg se festival želi i nadalje poticati, a sigurno ta činjenica ima svoj značaj i u samoj promociji festivala, odnosno, vjerujemo da ovaj podatak doprinosi većem interesu za posjet manifestaciji od strane gostiju«, ističe sugovornica.
Za kraj nam preostaje samo jedno, a to je preporučiti vam da poslušate kako zvuči dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja. Tada će vam svi gornji redovi biti puno jasniji, kao i podatak zašto je baš ono na popisu UNESCO-ve nematerijalne baštine.
Ž. Vukov
