Arhiv tekstova

Nastavljamo razmišljanje iz prošloga broja o katehetskom susretu u Beogradu. Osobito me ovaj puta zanima ne samo analiza rada, nego i svaki detalj koji nas može pomoći u radu. Škola se suočava s djecom i mladima koji doživljavaju različite teškoće današnjeg vremena. Suočava se i s učenicima koji izbjegavaju napor, nisu sposobni za žrtvu, odricanje i ustrajnost, kojima nedostaju autentični uzori, često i u njihovim vlastitim obiteljima. 

Sve veći je broj onih, koji ne samo da su indiferentni prema vjeri ili je ne prakticiraju, nego nisu primili nikakvu vjersku ili moralnu formaciju. Ovome valja još dodati – kod mnogih učenika i obitelji – vlada osjećaj duboke ravnodušnosti prema bilo kakvoj vjerskoj ili moralnoj izgradnji do te mjere da od škole očekuju jedino svjedodžbu ili samo visoko kvalitetno znanje i osposobljavanje za određenu struku. Ozračje koje smo opisali dovodi do određenog stupnja pedagoškog umora koji dodatno otežava ulogu nastavnika u današnjem društvenom kontekstu. Ali, iz naravi škole može proizaći jedan od značajnijih elemenata za njen odgojni koncept: sinteza kulture i vjere. Jer, znanje u svjetlu vjere postaje mudrost i životna vizija. Povezivanje razuma i vjere koje je suštinsko pitanje pojedinih predmeta potiče na jedinstvo, oblikovanje i usklađivanje znanja stvarajući tako od obrazovanja stečenog u školi viziju svijeta, života, kulture i povijesti. U vjerskom odgojnom konceptu nastavnici svih područja bi trebali surađivati, pazeći na svaki detalj, svaki sa svojim specifičnimsadržajima, u formiranju zrelih osobnosti. 

GRADITI DETALJE: Tek kada se sve te datosti udruže u odgojnom procesu, može se govoriti o zdravom rastu ličnosti. Cilj prema kojem se »hodočasti« je upravo taj zdravi čovjek. Katehetski rad i poslanje je jedno od bitnih čimbenika stvaranja toga čovjeka. Međutim, život kao prolaznost, a odlazak konačno iza granice ovozemaljskoga i prolaznoga, čini čovjeka »bićem u hodu«. Ako spomenute čimbenike odgoja i samoodgoja časteći prihvaća, a hoda na putu života prema ostvarenju vlastitoga bića, onda je hodočasnik. Dakle, samo oko jednoga čovjeka i jedne osobnosti primjećujemo nebrojene različitosti koje služe istom cilju: pravi čovjek. Stoga je interdisciplinarna suradnja svih odgojnih čimbenika naravni okvir da se stvori jedinstvo u različitosti, to jest da se sačuva identitet vlastite osobnosti u svim dimenzijama privatnog i javnog života, a da se izgradi slika pravoga čovjeka koji je svima nama cilj, jer novi čovjek čini novo društvo., to novo društvo treba imati sluha i smisla za mnoge detalje. Neka olakša čitateljima ovo nekoliko zgoda iz života da bolje razumijemo potrebu: graditi detalje.

NE ZABORAVITI BITNE STVARI: Naše se vrijeme ponosi smislom za organizaciju, pa se redovito pri održavanju nekoga skupa ističe ili kudi organizacija. Procjenjuju se svi, često i najbeznačajniji detalji. Ponekad se zaboravi na najbitnije stvari, kao što se jednom dogodilo nekom talijanskom župniku za vrijeme tijelovske procesije. S mnoga žara i mara vrijedni je župnik pripremao sve detalje kako bi procesija dobro ispala, na izgradnju i duhovno obogaćenje puka. Želio je da to zaista bude narodna svetkovina, kod koje će sudjelovati i uživati sav kršćanski puk. Nekoliko mjeseci prije Tijelova župnik je zadužio posebnu skupinu zauzetih župljana da razrade plan proslave, kako bi doista cijela župa bila obuhvaćena. I dođe tako blagdan i procesija krene. Naprijed ministranti sa svijećama, pa djevojčice u bjelini sa cvijećem, te mladi iz crkvenih pokreta u svojim uniformama, crkveni zbor, a mnoštvo okupljenog naroda najavljivalo je veliki skup. Kad je zbor zapjevao uvodnu pjesmu, iz crkve je izišao lijepo ukrašeni baldahin koji su nosili odrasli muškarci u tamnim odijelima, a pod baldahinom župnik u svečanom pluvijalu s bogato izrađenom pokaznicom u rukama. I kad je procesija već krenula, kapelan koji je pazio na nestašne ministrante, došapne župniku: »Prečasni, u pokaznici nema hostije!« 

Župnik uzbuđeno odvrati: »Zar ne vidiš na koliko stvari moram sam misliti? Pa ne mogu se ja brinuti o svim detaljima!« Za dobroga je župnika Isus u posvećenoj hostiji bio mali detalj. Možda i beznačajan, kad se na njega nije ni mislilo. Kao uostalom i za mnoge vjernike. Glavno da je proslava svečana.

K NOVOM DRUŠTVU: Nisu tako mislili veliki sveci. Pripovijeda se da se jednom sv. Tereziji Avilskoj ukazao mali Isus i dok je ona u mističnom zanosu grlila malo dijete, oglasi se zvonce za zajedničku molitvu. Svetica je ostavila malog Isusa i krenula u kor na molitvu. No, priča još nije završena. Kažu da je sv. Bernardica Soubirous, ona kojoj se u Lurdu ukazalo Bezgrešno Začeće, slušajući u novicijatu o ovom neobičnom događaju koji se ističe kao uzoran primjer redovničke poslušnosti, rekla svojim sestrama da joj se ne dopada postupak sv. Terezije i da bi ona svakako učinila drukčije. Zapanjenim, a pomalo i sablažnjenim kolegicama ponizna je vidjelica iz Lurda dodala: »O da, i ja bih otišla u kor na molitvu, ali bih sa sobom uzela i malog Isusa. Uostalom, sigurno nije bio jako težak.«

Konačno, u život katehizanata kateheta mora ponijeti uvijek »sa sobom Isusa«. No, i roditelji i svi kršćani pokušajmo ponijeti kroz život »sa sobom Isusa« i bit će novi svijet i novo društvo!