Fruškogorski vikend
Kad trčim u planinama, imam veliki problem sa spuštanjem. Veliki ljudi, veliki problemi, moglo bi se tako reći. Tu je i činjenica da sam lomila oba gležnja, da mi je jedno koljeno ispalo iz čaše i da uglavnom imam nestabilnije držanje kostiju, pa sam opreznija. I ne bojim se loma i boli koliko se bojim odmora. Posljednja ozljeda koljena donijela mi je mjesec dana odmora, a tek onda povratak u hodanje. Dugo nisam mogla ni razmišljati o sportu, trčanju i planinarenju. Stoga je sporiji spust bolji od dugog odmora, koliko god me znalo nervirati što me svi pri spuštanju obilaze. Doduše, nekim čudom i treningom sam prilično dobra u usponima, pa ne odustajem tako lako.
Čari blatnjavih uspona
Iz detalja koje sam iznijela moguće je naslutiti da je ovaj vikend obilježilo trčanje u prirodi s usponima. Treće kolo Vojvođanske treking lige nije pozvalo samo mene na Frušku goru nego još 380 entuzijasta kojima nije smetao jutarnji pljusak, pa smo se tog jutra svi našli na Paragovu i krenuli. Kiša umije biti nezgodna za brda i kada krene proklizavanje i gubljenje kontrole nad vlastitim nogama, vjerujem da mnogi pomisle što im je ovo trebalo, ali osjećaj koji vas nakon toga okupira, mirisi i zelenila, prostranstva na vrhovima i ponos poslije završenog su toliki da svo blato pada u zaborav. Uostalom, i blato ima svoju čar.
Skeledžijo, skeledžijo, prevezi me prijeko
Ne mogu odoljeti, a da se malo ne pohvalim kako sam vozila skelu i to od polaska do uparkiravanja. Imam taj neki poriv da volim raditi stvari koje nikada nisam radila. Ne sve, ali tako neke neobične poput vožnje skele me svakako privlače. Konačno odredište prošle subote je bio Čerević i njihov tek pokrenut festival, pa smo odlučile prošetati okolicom u dolini kestena. Putanja koja nam je predložena je vodila do Begeča gdje je skelom trebalo preći u Banoštor. Skoro sam pisala o sporim gradovima koji njeguju sve tradicijsko, koji ne poznaju žurbu, napetost, njeguju stare zanate i zanimanja i upravo me je nešto u Begeču podsjetilo na cijelu tu priču. Dok smo čekali da skela krene, gledali smo u traktor koji je bio u vodi »do koljena«, a njegova okrugla prikolica, koja izgleda poput kaveza, se vrtjela u vodi i tako prala krumpir. Predivno. Uglavnom, na kabini skele je pisalo da je ulaz zabranjen, ali sam se ipak usudila i dobila zeleno svjetlo, a vrlo brzo i kormilo. Sjajni Veljko mi je objasnio kojom putanjom ići i sve ostalo je postalo jedno divno iskustvo. I ne samo da sam dobila priliku voziti skelu nego sam dobila i priču o skeledžijskom iskustvu. Veljko radi sedam dana, pa sedam dana odmara. Prva vožnja je u 6 sati ujutro, a posljednja u 15 minuta do osam. Svaki dan je druga priča, Dunav drugačije teče, ljudi su drugačiji, vrijeme je drugačije. Nosivost skele je 14 tona i na nju može stati šest automobila. Skela štedi i vrijeme i novac putnicima, ali ima i turistički potencijal jer spaja Srijem i Bačku i na taj način pruža mogućnost posjeta sela s obje strane Dunava, a tu je i nacionalni park Fruška gora.
Taj dan je zadržao nešto nježno, tradicionalno i to nas je pratilo cijelim putem. Konačno odredište, selo Čerević, poznato kao gospodsko selo na obroncima Fruške gore, sa svojih 800 domaćinstava ima što ponuditi. Njegovo stanovništvo se bavi poljoprivredom, uglavnom voćarstvom i vinogradarstvom, ali zasigurno slijedi trendove pa smo upoznali i mlade poduzetnike koji su se upustili u avanturu pravljenja craft piva. U selu su brojne vinarije i vinski podrumi u kojima možete probati i kupiti vino, a tu su i etno kuće gdje ćete nakon svega moći ugodno boraviti.
Tragovi naselja datiraju još iz kamenog doba, a miljokazi svjedoče o prisutnosti Rimljana. Čerević se u povijesti prvi put spominje 1189. godine u povelji pape Inocenta III. U središtu Čerevića nalazi se rimokatolička crkva sv. Josipa. Nismo imali puno vremena i prilike upoznati starije mještane i dobiti zanimljive satove povijesti, ali sigurno ćemo uskoro opet biti u Čereviću. Šarm malih mjesta je nevjerojatan i treba mu posvetiti više pažnje, baš kao i šarmu »malih«, običnih ljudi.
Gorana Koporan