Arhiv tekstova

Oduzimanje imovine crkvenim institucijama otpočelo je odmah nakon rata i politike komunističke vlasti. Prvo je počela konfiskacija, a zatim i oduzimanje imovine. Prvo je provođeno nad javnim službama, poput škola, staračkih domova i institucija, a potom je oduzeta i ostala imovina kao rezultat agrarne reforme. »Poznato je kako se crkvena imovina oduzimala temeljem dekreta tj. odluke komunističkih vlasti i to donesene u vidu rješenja, a ne na temelju zakona. Tako je temeljem odluka dolazilo do zatvaranja pojedinih škola i do oduzimanja njiva, šuma i konačno oduzimanja zadužbina«, objašnjava velečasni Andrija Kopilović. 

Samo oduzimanje provođeno je u tri razine. Prvo je onemogućena djelatnost Crkve u javnom institucijama, zatim se oduzelo sve što je služilo crkvenim namjenama. U drugoj etapi otuđena je imovina od koje se Crkva i izdržavala, a to su velike površine njiva i šuma u Bačkoj u posjedu Crkve. Na završetku postupno su oduzete zadužbine. Crkva, iako je imala status pravnoe osobe, bila je svedena, na tzv. minimum institucijalnoga posjeda, ali bez postojanja institucija. Sve su katoličke, evangelističke i pravoslavne crkvene institucije bile zahvaćene tim procesima, dok su njemačkim, uglavnom protestantskim crkvama, imovinu nacionalizirali, jer je to bila imovina »neprijatelja«. Ta je imovina odmah oduzeta i postala je državno vlasništvo, te one nemaju dekret o oduzimanju. 

DOKUMENTACIJA:  Bilo je i nasilnoga oduzimanja. Primjerice, u zgradu sjemeništa Paulinum, prvo se uselila bolnica, zatim neka druga institucija, kako bi nakon nekoliko godina izdano rješenje da je ta zgrada nacionalizirana. Danas postoje slučajevi da nije provedena zakonska odluka tadašnjih vlasti. Takav primjer je današnja zgrada Muzičke škole u Novome Sadu. U sudskoj dokumentaciji objekt se vodi kao crkvena imovina, dok je Crkva ne posjeduje. 

»Dekret kojim se nalaže da je ta zgrada oduzeta, nije nikada uručen i o tomu nemamo dokumentacije. Kapela, koja se nalazi u sklopu zgrade, vodi se kao javni molitveni prostor srednje škole. Posjedujemo uglavnom sve podatke, ali nedostaju nam dokumenti koje posjeduje arhiv Republike Srbije, a tu su obuhvaćene odluke koje koje nisu uručene vlasnicima. U tim dokumentima je definirano, što je oduzeto, tko je provodio oduzimanje i za koju namjenu. Kad se donese novi zakon za povrat imovine, tad će ta arhiv imati vodeću ulogu«, kaže velečasni Andrija Kopilović. Ako danas ta zgrada ne služi namjeni, a pri tomu je ostala u vlasništvu Crkve, onda možemo postaviti pitanje o povratu te imovine. Sadašnji zakon dozvoljava da se takva mogućnost istraži i da se vrati u namjenu, kojoj je nekada nekretnina i služila. 

NOVI ZAKON: Dva su Zakona o položaju vjerskih zajednica u pripremi i oni su sada ušli u proces trećeg čitanja prije stupanja u Skupštinsku proceduru. U tom zakonu ima i jedan dio posvećen povratu imovine Crkvi. Snagom tog zakona Crkva se promatra kao institucija, te ne mora dokazivati svoje imovinsko pravo, jer se lako vidi iz dokumentacije kada je nastupilo oduzimanje i točno stanje što je bilo u crkvenome vlasništvu. U tomu se Crkva razlikuje od ostalih lica, koja trebaju dokazati svoje potomstvo kao uvijet naslijeđivanja. Crkva se ne izuzima iz zakona, već ima lakši proces dokazivanja. Postoji plan o trostrukom povratu, po kojemu će se prvo vraćati njive i šume. Ta imovina će se vratiti u istoj količini, kao što je i oduzeto. Jasno je kako to ne mogu biti iste njive, a nažalost ni šuma sada nema toliko, jer su nažalost iskrčene. Provodit će se kao pravna zamjena, odnosno putem realne vrijednosti. Veći problem javlja se kada su u pitanju nekretnine. Zgrade koje su bile namjenske, poput škola i vrtića, trebaju dugi proces dogovora s vlastima, te vidjeti što je od toga moguće vratiti, a što se može ponuditi kao zamjena. Postoji i imovina koja više nije aktualna za vraćanje, jer tu instituciju Crkva više nema. Glede svake imovine bit će dogovor s nadležnim ministarstvom. Bitno je poštovati pravičan povrat, makar se to odužilo na dugi niz plaćanja godinama. 

OČEKIVANJA: »U nekom dosadašnjem režimu vlasti Crkva nije imala mogućnosti za povrat imovine. Za sada se možemo pozvati na postojeći zakon na osnovu kojega se može vratiti nekretnina koja ne služi namjeni. Tu su nadležna razna ministarstva, gdje postoje problemi isprepletenosti zakona i nadležnosti. Dok se ne donese zakon generalan za sve, nemoguće je pronaći pravi put. Sudjelovao sam u izradi prednacrta i nacrta Zakona o pravnom položaju vjerske zajednice i taj zakon je prošao skoro sva čitanja i promatranja Europske unije. Smatram kako se ne može ni skupština igrati zakonom iza kojega stoji devedeset i pet posto građana ove zemlje, koji su se izjasnili kao pripadnici pojedinih crkvenih zajednica. U tom zakonu postoji stavka koja definira povrat oduzete imovine, a iščekuje se i akt na koji način to treba provoditi«, kaže Andrija Kopilović. 

Pri izradi novoga zakona Crkva ne želi nametati svoju viziju, niti biti iskorištena, već želi partnerski surađivati s državom. Institucijama ne treba privilegij, već ostvarivanje svoga imovinskoga prava, kako bi se ostvarilo naravno pravo, a to je evangelizacija. Tu podrazumijevaju karitativne ustanove, djelatnosti crkve u vrtićima, školama i bolnicama, kao području na gdje Crkva želi raditi i dalje. Po riječima našega sugovornika Crkva ne želi biti bogata već samo želi upotpuniti svoj rad na koji je pozvana.