Arhiv tekstova
»Saga o bunjevačkom jeziku«
Zavjesa je konačno spuštena. Nakon više prizora na otvorenoj sceni i u skupštinskim klupama, prvi čin trakavice o »bunjevačkom jeziku« napokon je okončan, a glavni akteri imaju razloga za zadovoljstvo: forma je ispunjena, naturščici (uključujući i potpisnika ovih redova) su je svojim nastupima kvalitativno obogatili, a da pri tomu ni u jednom trenutku nisu uzdrmali njenu čvrstu strukturu koja je i postavljena tako da cilj ne može biti doveden u pitanje. Pri tomu je i izostanak dvoje vijećnika iz redova Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini – jedinih koji su u Skupštini grada od početka stajali protiv postavke ovog komada – logički očekivan, jer su se i na taj način izdvojili od slavljeničke većine kojoj nikakvi argumenti nisu bili dovoljni za provedbu unaprijed izrežirane ideje o pretvaranju govora u jezik. Završni prizor – upriličen u jedino mogućoj formi: skupštinskom točkom dnevnog reda o izmjeni Statuta Grada – također nije donio ništa neočekivano: vijećnici su ogromnom većinom izglasali ono što je unaprijed zacrtano.
Ako po strani ostavimo detalje poput upornog i uglavnom miroljubivog predsjednika Saveza bačkih Bunjevaca (SBB) Mirka Bajića, koji se za govornicom »našalio« prispodobom o svetom Georgiju koji ubija aždahu, ostavljajući prisutnima da sami zaključe tko je u toj slici subjekt a tko objekt i što bi ta aluzija mogla značiti; ako u kategoriju vrlo slobodne interpretacije budućnosti svrstamo riječi Dragana Kopunovića (također SBB) da će Bunjevci i Hrvati, bez obzira na rodbinske veze, »ostati dva svijeta«; ako izostavimo i najavu gradonačelnika Stevana Bakića da će protiv djelatnika lokalne samouprave koji su u javnoj raspravi koristili termine »kristalna noć« i »Cezarov konj« pokrenuti stegovni postupak, sama rasprava ipak nije iskakala izvan očekivanih okvira.
Kako je svugdje, a napose kod nas, svako čudo tri dana, posebno će biti zanimljiv nastavak drame s elementima tragikomedije zvane »Saga o bunjevačkom jeziku«. Iako su i struktura i akteri poznati, njena radnja je ono što će i ubuduće manje ili više privlačiti pažnju javnosti. A radnja će se, to je već sada lako uočljivo, odvijati na dva paralelna plana: lokalu i malo šire. Kada je o prvom riječ, zaista će biti veselo pratiti provedbu »bunjevačkog jezika« u svakodnevnu praksu, od njihovih političkih i institucionalnih predstavnika koji u najvećem broju sami u javnosti ne govore bunjevački (jer ga ili ne znaju ili im je »neprilično« njime govoriti), preko »privedeni« službenih dokumenata, pa do mogućih praktičnih nesporazuma u svakodnevnom životu iz područja rada djelatnika Gradske uprave sa strankama. Ali, znajući tko i s kakvim kapacitetima iza toga stoji, teško je očekivati nešto što već nije viđeno u Bunjevačkim novinama ili u Spektru.
Mnogo manje veseo, a to se već vidjelo i vidi po reakcijama predstavnika hrvatske države, bit će nastavak istoga komada na planu odnosa Srbija – Hrvatska. U mnoštvu do sada neriješenih obostranih pitanja, u mnoštvu svakodnevnih odapinjanja verbalnih praćki i s jedne i s druge strane Srbija je, kroz Suboticu, dala Hrvatskoj u ruke još jedan kamenčić (bunjevački: piljak) kojega će koristiti u svom bogatom arsenalu. Uostalom, dovoljno je pogledati nedavnu reakciju šefa hrvatske diplomacije Gordana Grlića Radmana prilikom posjeta Kosovu na izjavu ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina. Kako sada stvari stoje, »Saga o bunjevačkom jeziku« osjetit će se svako malo u odnosima dvije države, s realnom pretpostavkom uključivanja mnogo značajnijih aktera od onih koji su ovu aromatičnu priču započeli. Ovo posebno stoga što se »bunjevački jezik« jednoga dana može pojaviti kao bitan uvjet na putu Srbije k Europskoj uniji, a o tome će svoj stav vjerojatno iznijeti i Hrvatska (olakotna okolnost za one koji podržavaju »bunjevački jezik«: taj dan ne djeluje blizu, a i postavlja se pitanje kako ukinuti jednom stečeno pravo?).
Konačno, ono što je u cijeloj ovoj priči najbitnije je kako će se to odraziti na odnos(e) među Subotičanima. Ako je suditi prema dosadašnjim zbivanjima – hvala Bogu, neka tako i ostane – »neće se odraziti«. Ili bar ne u nekoj ozbiljnoj mjeri. Osim blagog čuđenja, negodovanja zbog besmislenog »privođenja« (hrvatski i srpski: prevođenja) i šaljivih dosjetki na račun »bunjevačkog jezika« ogromna većina stanovništva ovim se pitanjem ozbiljno ne bavi. U tom smislu i oni koji su ovu odluku donijeli i oni koji su joj se žustro protivili ostat će u očima većine Subotičana – manjina. Problem je, međutim, u tome što je ova priča mnogo šira od atara ovoga grada.
Z. R.
