Arhiv tekstova
Rado ide Srbin u vojnike
U određenim medijima, kao i od strane zvaničnika, sve više i više se propagira ponovno uvođenje redovnog vojnog roka, tj. da pored sada postojeće profesionalne armije, imamo i regrutiranu vojsku koja bi bila osposobljena za vojne vještine, neka vrsta pričuvne armije. Argumentacija za ovaj potez često je na pragu apsurda. Neki argumentiraju: »to će očeličiti naše sadašnje mladiće i ratno raspoložene djevojke, jer su uslijed sadašnjeg dobrog života postali mlitavi!«. Drugi pak kažu kako mi »svakako vodimo mirovnu politku u našoj regiji, ali moramo biti spremni u slučaju da nas vojno napadnu!«. Ne kaže se tko će nas napasti, ali se mogući napad nagovještava. S druge strane, naš Dvostruki Predsjednik se ovih dana hvalio kako je naša armija najjača u regiji, »ravna Mađarskoj ili Rumunjskoj, mada oni imaju više stanovnika« itd. Nikad nisam bio pristalica regrutirane armije, tako da sam se svojevremeno izvlačio od odlaska u JNA do najkasnijeg mogućeg roka, jer sam zbog jedne fizičke deformacije (pectus exavatum) proglašen privremeno nesposobim za vojsku. Izgleda da je bio manjak regruta i mjesec dana prije mog 27. rođendana ipak sam pozvan da »ispunim svoju građansku dužnost«, jer, po tadašnjem Ustavu, »svatko ima pravo i dužnost braniti svoju zemlju«. I tada sam se bunio zbog ove nejasne formulacije, jer pravo i dužnost su dvije različite pravne kategorije. Doduše, pripadnici nekih vjerskih zajednica, npr. adventisti, koji nisu željeli uzeti oružje u ruke, ipak su morali služiti kao »radnici«, ali nisu zaduživali pušku, koju smo mi poslije mjesec dana obuke uz zakletvu morali preuzeti i održavati. Budući da sam završio fakultet, moj »vojni rok« trajao je samo godinu dana«, ali i danas smatram da su mi ukrali godinu dana života, čak to nisu ni uračunali u radni staž, iako sam otišao s radnog mjesta. Odgovorno kažem: tko se voli igrati vojnika neka to čini dobrovoljno, ali neka ostave na miru našu djecu koja se vole igrati rata samo na video igricama. Takvim igricama su me izluđivali moja dva sina; stariji je služio redovni rok u Skoplju, u tenkovskoj jedinici, a njegov dosta mlađi brat već kao »civil«, srećom ovdje u Subotici.
Sedma republika
Kada je koncem devedesetih započela društvena kriza, »konfederacija ili ne«, često sam prijateljima govorio »mi imamo sedam republika i dvije pokrajine«. Svi su me pitali koja je ta sedma republika? Odgovorio sam: »Pa, vojska, iliti JNA«. Najstroža tajna je bila koliko novaca se trošilo za potrebe »obrambene pripreme« za vojsku u slučaju agresije na našu domovinu. Istina, nešto sam znao iz prakse, jer radeći u GP Integralu gradili smo stanove za »usmjerenu stambenu gradnju«, ali i za potrebe JNA. Dvosobni stan za JNA značio je dvije spavaće sobe i dnevni boravak, a u »usmjerenoj gradnji« za radnike, takav stan smatran je »luksuznim« trosobnim stanom, koje smo gradili samo ako je to zahtijevala neka radna organizacija za svoje važne kadrove. Većina stanova su bili dvosobni i jednosobni, kako bi više radnika moglo »dobiti« stan. Pripadnici JNA su imali privilegirani skraćeni radni staž i nakon umirovljenja mogli su birati u kojem će gradu dobiti penzionerski stan. Velika većina časnika, pogotovo onih s višim činovima, birala je Novi Beograd. Zato se ne treba čuditi da je, kada su iz Novog Beograda krenule studentske demonstracije 1968. – po pričanju kolega – iz mnogo stanova pucano na njih. Nasuprot ovom, početkom 1991. su cvijećem ispratili tenkove koji su krenuli u »nepoznati pravac«, mada je većina građana slutila: ka Vukovaru.
Raspad i obnova armije
Sjećam se jedne sjajne satirične predstave koju sam vidio 1969. u kazalištu Atelje 212, naslov za ovu kolumnu sam »pozajmio« od pisca i redatelja tog komada Bore Ćosića (Zagreb, 1932.), a on se poslužio pjesmom koju je skladao Kornelije Stanković za vrijeme I. svjetskog rata. Prema povijesti, i Nijemci i Francuzi su pjevajući krenuli ginuti. Još kao mlad čuo sam drugu sarkastičnu izreku: »rado ide Srbin u vojnike, tri ga vuku a dva tuku«. Na neki način izreka se obistinila kada je veliki broj regruta iz Šumadije odbio naredbu ići u rat za Vukovar. To se događalo i kod nas u Vojvodini: mladići su bježali u inozemstvo, a neki su stvarali »obrambene kampove«, štiteći jedni druge od policije koja ih je željela hapsiti. Danas je vojska Srbije snažna, kaže predsjednik. Ne znam što će se dogoditi ako uvedu i obvezni vojni rok. Koliko će to koštati? Hoće li biti dezertera? Nadam se da je sva ova priča o snažnoj vojsci ipak politička propaganda za unutarnju uporabu i da naši »novi« tenkovi neće krenuti u »nepoznatom pravcu« – autocestom!
