Arhiv tekstova
Do Farskih otoka i nazad
Nitko nije stvoren da ga sve interesira. Netko se pronalazi u umjetnosti, netko u putovanjima, a netko najbolje svoju energiju utroši u sport. Takva je Jovana Tančik, koja se od osnovne škole do fakulteta uvijek vrtjela oko lopte. Bila to nogometna, odbojkaška ili rukometna lopta, ona nije posustajala u novim izazovima. Studentica je treće godine Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja, smjera diplomirani profesor tjelesnog odgoja i sporta.
Nogomet, odbojka, rukomet
Nakon što se oprobala u više sportova, Jovana se opredijelila za onaj koji najviše voli i koji najduže trenira. Rukomet trenira još od osnovne škole, a godine uloženog truda i rada u ŽRK Sonta su je dovele na poziciju braniča u Rukometnom klubu Sremska Mitrovica.
»Iza mene je devet godina kako redovito odlazim na treninge i tekme rukometa. Prvi puta sam otišla na trening čisto iz radoznalosti kada me je pozvao moj tadašnji trener nogometa Goran Matić. Isprva sam trenirala nogomet, a kako sam htjela probati i nešto drugo, nakon kraće stanke sam trenirala odbojku godinu dana. Tek nakon odbojke prešla sam na rukomet. Poslije osnovne škole krenula sam u gimnaziju Nikola Tesla u Apatinu, no to me nije spriječilo da nastavim s treninzima. Dapače, istovremeno sam igrala za rukometni klub u Apatinu i u Sonti.«
Nakon srednje škole, rukometašica iz malog mjesta imala je uspjeha i u velikom gradu. Primitak na Fakultet sporta i tjelesnog odgoja u Novom Sadu donio joj je nove izazove, a kako joj nije bilo teško prilagoditi se, već nakon prve godine put ju je odveo do Farskih otoka. Njena volja i trud su postigli maksimum, no unatoč tome stalno je nailazila na probleme s tadašnjim trenerom.
»Kada sam upisala fakultet, jednu sezonu igrala sam za Petrovaradin, sve dok nisam zadobila ozljedu skočnog zgloba. Tada sam izostajala s treninga sve do kraja prve godine. Nakon toga dobila sam ponudu igrati za jedan klub na Farskim otocima. Dva mjeseca sam bila na probi i to mi je bilo plaćeno. Iako mi je bio ponuđen, ugovor nisam potpisala tako da još uvijek ne mogu reći da se rukometom bavim profesionalno. Najviše sam se vratila zbog fakulteta, jer je nakon diplome puno lakše, a osim toga moram reći da mi tadašnji trener nije davao mogućnosti napretka.«
Jovana je nedugo zatim odlučila da mora nastaviti dalje, jer što dulje čeka, povratak na teren bit će joj teži. Godinu dana nakon povratka s Farskih otoka uslijedila je ponuda od ŽRK Srem, koju je Jovana vrlo rado prihvatila. Treninzi su postali intenzivniji, a svaka nova pobjeda joj je davala motivaciju da još žustrije nastavi igru.
Nedostaje usklik publike
Timski igrači ne tako rijetko na trenerovu odluku mijenjaju poziciju, a predstavlja li to problem, Jovana nam govori:
»Moja pozicija je srednji branič, no kako se to s vremena na vrijeme mijenja, trenutačno sam lijevo krilo u klubu u Srijemskoj Mitrovici gdje igramo za super B ligu, tako da je to novost. Meni osobno to nije problem, ali kad si dugo na jednoj poziciji, potrebno je vrijeme navići se na drugu. Važno je biti spreman na sve i biti u slozi i dogovoru sa svojom ekipom. Netko tko nije timski igrač ne može sam biti bolji od cijele ekipe. Jedini problem jest što nije uvijek sve fer. Nisu protivnice toliko problem koliko ga stvaraju suci zbog neprikladnog suđenja, no to se događa i, nažalost, mora se prijeći preko toga«.
Nikada joj nije bio problem ući u novu ekipu, jer voli upoznavati nove ljude i snalaziti se u novim situacijama. Nije nailazila na poteškoće, jer je već navikla da su svi ljudi različiti i da treba dosta tolerancije i strpljenja ako se želi uklopiti. Situacija u zemlji se još uvijek nije poboljšala dovoljno da bi škole i fakulteti nastavili s naobrazbom u školskim klupama, pa je uz online nastavu ponekad lakše organizirati vrijeme.
»Teško mi je baš sve uskladiti, pogotovo zbog obveza na fakultetu, ali trenutna situacija s koronom mi je dosta olakšala zbog online nastave tako da uspijem sve stići. Prije, dok je odlazak na fakultet bio redovit, dolazila sam doma vikendom, no ponekad je i to bilo upitno zbog treninga i tekmi. Putovanja na tekme i treninzi oduzimaju dosta vremena, ali uz dobru organizaciju sve se stiže. Tu je naravno i društveni život, ali kako je zabranjeno okupljanje veće skupine ljudi, odlazak u prirodu i šetnja s nekoliko prijatelja mi predstavlja pravi užitak«, zadovoljno govori Jovana.
Vremena se nađe i za obitelj. Iako nije u mogućnosti posjetiti ih, onda ih bar pozove jer su joj oni uvijek podrška i vjetar u leđa.
»Moji roditelji i brat su uvijek bili uz mene, vjerovali su u mene i podržavali moje odluke. Bilo je dana kada sam htjela od svega odustati jer je postalo prenaporno, no uz njihovu podršku pronašla sam način kako mogu sve postići. Slobodno mogu reći da su mi oni oduvijek bili jedini sigurni oslonac. Žao mi je što ne mogu odvojiti više vremena za njih.«
A na pitanje kako se osjeća kada izađe na teren, govori uzbuđeno:
»Kada izađem na teren i vidim pune tribine, osjećaj je nevjerojatan. Puno mi je srce, ali također tu je i dodatna motivacija za pobjedu. No, taj osjećaj od prošle godine pomalo izostaje jer kakva je situacija u zemlji, gledateljima nije dozvoljeno prisustvo na tekmama. Nema bodrenja, usklika ni aplauza nakon postignutog pogotka. Sve je nekako neobično, previše tiho. Nadam se da će se to uskoro promijeniti«.
Vlastiti napredak obično iza sebe krije neki cilj, a Jovana ga trenutno ne bi voljela ostvariti ovdje. Vrijeme provedeno na Farskim otocima bilo je dovoljno da u Jovani probudi želju da jednog dana igra za inozemni klub. Samo je pitanje vremena kad, ali kako sugovornica kaže, bez ikakve žurbe i forsiranja jer nitko se nije proslavio preko noći.
Maja Simić
