Arhiv tekstova

»Učitelj  u, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji…?« Tako bismo danas mogli pitati Gospodara života i smrti nad odrom pokojnoj brata Lazara Ivana Krmpotića tragično postradalog u stravičnoj prometnoj nezgodi u ponedjeljak 6. veljače 2006. godine oko 22 sata na cesti Subotica – Bajmok. »Ni on, niti njegovi roditelji, nego da se na njemu očituju djela Božja.« (Iv 9, 2 – 3) slijedio bi očekivani odgovor. Teško je razumjeti, da zrno treba umrijeti da bi nikla nova biljka! »Ako pšenično zrno padne u zemlju, a ne umre, ostaje samo. Ako li umre donosi obilati rod!« (Iv 12, 24) To i pjesnik potvrđuje kad pjeva: » Ima ih koji umiru samo za druge. U njima umiru svi! Sve u njima umire, do njih samih! (Ima ih koji su umrli…: Zvonimir Golob). Iako shrvan bolešću, ali pun volje za rad, vraćao se prečasni g. Lazo (kako smo ga obično zvali) u svoj voljeni Đurđin, obavljena posla. Ponedjeljkom, dok se svećenici opuštaju nakon nedjeljnog rada, on je svoje opuštanje pretvarao u rad na kulturnom i humanitarnom području nastojeći ‘dvoriti svoj narod’. Ta ogromna ljubav prema Crkvi i svome hrvatskom narodu rodila se u krilu velikog biskupa Lajče Budanovića, koji ga je 1956. godine nakon završene gimnazije, primio za bogoslova Bačke apostolske administrature. Uvijek se rado prisjećao trenutka polaska na odsluženje vojnog roka, kad mu je biskup Lajčo rekao čvrstim očinskim glasom: ‘Klekni tu! Znaj, moj će te blagoslov pratiti!’

Pokojni Lazar Ivan Krmpotić,  rođen je 14. travnja 1938. godine od oca Stipana i majke Đule r. Stipić, u Subotici u župi svetog Roke. Nakon pučke škole, završava četiri razreda u Subotičkoj realnoj gimnaziji. Biskup Lajčo Budanović ga šalje na teološki studij u Zagreb od 1956 do 1962. godine. Magistrira iz teologije i filozofije 1964. godine. Prvo kapelansko mjesto je bila Ada, a zatim 1964. je bio imenovan upraviteljem župe u Bačkoj Palanci s još pet filijala. U toj dijaspori služio je 28. godina i bio duša Bačkog dekanata. Kao mlad i ambiciozan svećenik dao se svim srcem na duhovni, ekumenski, liturgijski, kulturni i pastoralni rad unutar svoje biskupije i mnogo šire. Pored toga što je uvijek bio maksimalno angažirani član ekumenskog, liturgijskog, obiteljskog vijeća, te dijecezanski konzultor i egzaminator, Pokojnik je imao područje od Slovačke do Bugarske, od Madžarske, do Rumunjske, Makedonije, a nadasve Hrvatske. Tek će budućnost potvrditi Pokojnikovu ogromnu ekumensku širinu kao i njegov zdravi svećenički duh. Kao visoki intelektualac i pravi vjernik, te Božji svećenik uvijek se držao aksioma: Tuđe poštuj, a svojim se diči!

Pokojnik je imao teško djetinjstvo, pa i mladost. Ostao je vrlo rano bez oca, a relativno rano i bez majke.

Kao jedinac u roditelja, ostao je posve sam. Zato će se kao mladić priključiti svojoj baki Mariji, očevoj majci, a kad je ona preminula, teta Marga, teta Kata i Ilka postale su mu nove majke. Pravo je čudo, da jedan takav mladić bira svećenički poziv. Možemo slobodno reći, da je Bog nadoknadio ono što je izgubio, poslavši ga tadašnjem župniku msgr. Ivanu Kujundžiću u kojemu je našao drugog oca i pravog svećenika. Taj strogi, ali pravi Božji svećenik njemu će biti ideal do smrti. U njemu će naći putokaz za svoj čisti i potpuno predani svećenički život kao i veliku ljubav prema svojem malom bunjevačko-hrvatskom narodu. Tamo će upoznati biskupa Ivana Antunovića, Blaška Rajića, Lajču Budanovića, Paju Kujundžića i tolike druge hrvatske velikane duha u svojem malom narodu. I dok je na prvi pogled bio nezadovoljan svojim tako dugim odsustvovanjem izvan Subotice i daleko od svog naroda, Bog je s njim imao druge planove. Možda će tragična smrt biti povod za objelodanjivanje tih rezultata kako u domovini, tako u susjednim zemljama. Bio je organizator desetak znanstvenih skupova o značajnim osobama ili događajima u Bačkoj. Bio je prisutan na osnivačkom skupu za pokretanje poznatog katoličkog lista »Glas koncila« u Zagrebu. Sam je uređivao dvadeset i tri godine svoj župski list, za ono vrijeme fenomen, a koji je prerastao u jedini vjerski list ovog područja po imenu »Bačko klasje«, a on mu je bio odgovorni urednik! Pokrenuo je nastavak izlaženja pučkog kalendara »Subotička Danica«. Inicirao je veličanstvenu proslavu 300. obljetnice seobe Hrvata – Bunjevaca u Bačku (1986.) i stogodišnjicu smrti biskupa Ivana Antunovića (1988.) Bio je jedan od inicijatora i realizatora Instituta za hrvatsku kulturu i duhovnost »Ivan Antunović«, te njegov prvi predsjednik. Surađivao je u mnogim časopisima kako na hrvatskom tako na slovačkom, madžarskom, makedonskom i njemačkom jeziku. Puno je radio na produbljivanju ćirilometodske baštine. U subotičkoj biskupiji je organizirao ekumensku proslavu povodom 1100. obljetnice smrti sv. Metoda.

Pokojnik se zalagao za čuvanje i propagiranje kulturne baštine bunjevačkih Hrvata. Kao župnik male župe Đurđin, paralelno je sudjelovao u izdavanju drugog proširenog izdanja knjige »Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja« od dr Matije Evetovića. Kao veliki prijatelj križarstva, želeći pokazati brojnost i angažiranost Subotičke podružnice, piše kratki životopis Tone Kujundžić, duše toga pokreta u Subotici. Kao veliki promotor jedinstvene umjetnosti od slame, a u čast Kate Rogić i Mare Ivković Ivandekić, kako i sam kaže: »Posvećujem svim tihim, samozatajnim i strpljivim tvorcima ove vrste umjetničkog stvaranja«. Životno zainteresiran za kulturno-prosvjetni život svoga napaćenog naroda, zauzimao se za otvaranja hrvatske gimnazije za koju je veliki biskup Lajčo Budanović ostavio pet zgrada i više od stotine jutara zemlje. U tom cilju je dao tiskati knjigu »Život i rad Paje Kujundžića« povodom koje je održana promocija, na kojoj je pokojni mr. Lazar Ivan Krmpotić održao predavanje pod nazivom: »Borba za uvođenje narodnog jezika u školstvo«. Bio je najbolji poznavatelj kulturne baštine bunjevačkih Hrvata u suradnji s blagopokojnim profesorom Belom Gabrićem i Ivom Prćićem, Ivom Stantićem i drugima. Boljela ga je neefikasnost naših institucija, pa se već u stare dane 1998. g. povodom 120. obljetnice, odlučio za obnavljanje »Pučke kasine« osnovane 1878. g. Odatle će se vraćati one kobne večeri 6. veljače oko 22 sata.

Ipak je pastoralni rad bio glavna preokupacija dragog Pokojnika! O tome je govorio, pisao, molio i radio. Boljela ga je bijela kuga u njegovom narodu. S tugom je pratio kako moderni grijesi: rastave brakova, abortusi, pijanstva, seksualna razvratnost, droga i dr. rastaču još relativno zdravo tkivo njegova naroda i Crkve. Svim srcem je bio štovatelj Majke Božje bilo u liku Crne Gospe, Radosne Gospe, Gospe nositeljice života i zaštitnice nerođenih. Stoga je Njoj u čast otvorio kapelicu u đurđinskoj crkvi u kojoj je želio biti pokopan. Kao župnik rodne župe sluge Božjega o. Tome Gerarda Stantića bio je najveći promotor njegqvog štovanja i njegove kauze za proglašenje blaženim. Čvrsto je vjerovao u nebeski zagovor i podršku nebeske Crkve, Crkvi zemaljskoj. Svim srcem je podržavao akciju »Za život« što je propagiraju i šire Oci Pavlini, po kojima je dobio ime Pavlovac.

Kao svijetlu točku za rješavanje ovih problema vidi u prihvaćanju Neokatekumenskog Puta, što ga je ispunjao radošću nade. Kolikogod mu se već zdravlje narušilo, a problemi se nagomilavali, tu je nalazio utjehu i veliku pomoć. Silno se radovao porastu nataliteta i pozitivnoj okrenutosti župe prema životu.

Nije moguće, a nije mi ni nakana iscrpno prikazati život i rad svećenika mr. Laze Ivana Krmpotića tijekom 68 godina života. Previše je bilo kušnja, izazova, padova i ustajanja, ljubavi i praštanja, građenja i sađenja, što je pratilo jedan takav plodan život. Dobro je shvatio zemaljski život da sad može reći sa svetim Pavlom: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. A sada me čeka vijenac pravednosti, koji će mi dati Gospodin pravedni Sudac. I ne samo meni, nego svima koji s ljubavlju očekuju Njegov pojavak!« (2 Tim 4,7-8) Vratio se Onome kojemu je 44 godine vjerno služio. Možda mu za kraj najbolje pristaju Pavlove riječi učeniku Timoteju:  »Zlopati se zajedno samnom za Evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu… Poradi toga ovo trpim, ali se ne stidim…, jer je On moćan sačuvati poklad moj za onaj Dan!« (2 Tim 1,88-9,12).

Dok mu danas zahvaljujemo za sve žrtve, molitve, patnje i umiranje, ujedno molimo Isusa Krista Velikog Svećenika da mu milosrdno podijeli taj POKLAD! Pokoj vječni daruj mu Gospodine!