Koncem proteklog tjedna potpredsjednik pokrajinskog Izvršnog vijeća i visoki dužnosnik Lige socijaldemokrata Vojvodine, inače zadužen da u ime ove stranke sudjeluje u radu pokrajinske komisije za izradu prednacrta konstitutivnog akta AP Vojvodine, Aleksandar Kravić potvrdio je da će konačno usuglašavanje teksta osnovnog zakona biti završeno na plenarnoj sjednici ove komisije koja se očekuje za otprilike dva tjedna. Tako navodno sve teče po planu i nema nikavih dilema oko toga hoće li, ili ne, Vojvodina kroz glasačku volju svojih parlamentaraca iznjedriti nešto kao nacrt Ustava.
Kravić vjeruje, kako je prošlog tjedna izjavio novosadskom »Dnevniku«, da će za nekoliko tjedana biti gotova finalna verzija koja bi se pred zastupnicima Skupštine Vojvodine trebala pojaviti kao jedinstven tekst, uz možda jednu mogućnost, koja se odnosi na sadržaj zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Kroz ono u što visoki duđnosnik LSV-a vjeruje, i što se već nekoliko tjedana u javnosti ističe, dovoljno se rječito odslikava ono što zapravo jest na stvari. Na stvari je politički dogovor i to između LSV-a i DS-a, stranaka koje inače dominiraju u procesu upravljanja pokrajinskim parlamentom i procesom javne rasprave o prednacrtu konstitutivnog akta. Jer, kroz meandre političkih a ne ekspertekih dogovora došlo se zapravo do odluke da se ide s jedinstvenom verzijom teksta, a ne s dvije, koje bi svaka za sebe izražavale autonomističko i centralističko viđenje stvari. Kompromis? Prije bi se reklo da je riječ o dobro dogovorenoj strategji.
AUTONOMAŠI I CENTRALISTI: Prednacrt osnovnog zakona AP Vojvodine upućen je koncem listopada na javnu raspravu i to u vidu koji je imao dvije veoma različite verzije teksta: jedna je bila u duhu autonomističke ideje, pisana rukopisom dosljednog autonomaštva, a nasuprot njoj stajala je verzija DS-a koja je pazila da odredbe ovog teksta ne prijeđu mnogo okvire zadane omnibus zakonima.
Predstavnici DS-a u radu komisije žestoko su se protivili takvim odredbama kao što je uvođenje institucije predsjednika APV, Pokrajinskog vrhovnog suda i Narodne banke Vojvodine, što su i inače odredbe koje djeluju razdražujuće i mirišu na separatizam svakom dosljednom centralistu. Ali i mnoge druge odredbe sadržavale su brojna alternativna rješenja, pa je prednacrt djelovao kao zaista široka platforma za razgovore. Ali razgovore koji bi uslijedili tek poslije jasno definiranog političkog konsensuza. No, baš ovdje stvari nisu najjasnije, i baš tu se otvara pukotina koja otkriva tijelo političkog pragmatizma. Naime, od samog početka nije jasno je li riječ u o nacrtu za ustav Vojvodine, i ako jeste, u kom će odnosu taj tekst biti s novim ustavom Srbije. Iz političkih tabora upravo LSV-a odgovara se da i nije važno kako će se ovaj dokument zvati (pa se tako nikako i ne zove, samo se označava kao »konstitutivni akt«) već da je navodno važno da on izrazi «konstitutivnu suštinu». Kad se već ovaj bitni moment preskoči, onda nije jasno s kojih se pozicija raspravlja i na što se argumentacija u takvim raspravama oslanja. Odnosno, zašto su neka rješenja sporna, a druga pak nisu.
Bilo kako bilo, Aleksandar Kravić nam je ponovio da u vezi s pomenutim spornim pitanjima neće biti nikakvih problema, tvrdeći da LSV neće inzistirati na tome da Vojvodina dobije predsjednika, vrhovni sud i narodnu banku, ali da će unatoč ovom odustajanju tekst nacrta zadržati autonomaški karakter.
BENGALSKE VATRE: Druga strana u ovom procesu, DS, također nema dileme oko postizanja kompormisa. Naime, nema sumnje da će se tekst pojaviti u jedinstvenoj verziji. Ali ako se pažljivo osluškuju izjave pokrajinskih čelnika DS-a, može se zaključiti da autonomaško idiličnoj pastoralnoj slici upravo nedostaje okvir, pa je slika malo mutna i na rubovima nejasana. Naime, kako je nedavno izjavio predsjednik PO DS-a Bojan Pajtić, nije baš sasvim jasno kad će se osnovni zakon naći pred vojvođanskim parlamentom i to upravo zato što nije definirano treba li vojvođanski osnovni zakon usvajati prije donošenja novog ustava Srbije i uputiti ga kao prijedlog republičkom parlamentu ili ustavnoj komisiji koja radi na nacrtu novog srpskog ustava, ili pak pomenuti zakon treba usvojiti poslije donošenja novog srpskog ustava.
Ako se ovako otvoreno tvrdi da nema slaganja oko osnovne političke strategije, naime oko toga što se suštinski s ovim tekstom želi učiniti, onda cijela priča može ličiti na raspaljivanje bengalskih autonomaških vatri, koje niti griju niti pale. Mnogi, ozbiljni analitičari primjećuju da je u slučaju »konstitutivnog zakona«, kao i u izbjegavanju da se odredi prema Ustavnoj povelji o zajednici Crne Gore i Srbije vojvođanski parlament, odnosno njegovi politički agensi LSV i DS, pokazao da autonomašku stvar u Vojvodini treba prolongirati iz interesa pragme, a neki kažu i iz interesa nove preraspodjele vojvođanskog bogatstva kroz navodnu privatizaciju. Ukoliko je to točno, onda će bengalske vatre jeftine opsjene gorjeti bar još godinu-dvije.
