Arhiv tekstova
Jagnjed
Ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, jednog popodneva, dotrčala su mi djeca s ulice i uzbuđenim glasom saopćila:
– Mama, stari komšije naložili vatru na po pridnjega dvora. Kuvu ručak na sađaku. Svi držu u krilu nike drvene zdilice, a njev dida proba jilo drvenom kašikom.
– A, i svi sidu na stolčića udubitima ko zdile. Iste su ko naše što je napravijo stari ka je bio mlad.
Naši susjedi su tada imali osamdeset i više godina i često su za ugodnoga vremena ovako ručavali uz neke dijelove pribora za jelo podsjećajući se na djetinjstvo.
Ljudi su ranije mnogo koristili drvo s fotografije za izradu kućnih posuda za jelo, za održavanje osobne higijene, korita za pranje rublja, velike zdjele za miješenje tijesta za kruh, posude za hranjenje stoke i peradi. U domaćinstvima su se izrađivali razni predmeti: lopate, žarači, drvene vile, male stolice, klupe, igračke, tkalački stanovi (i alati koji im pripadaju), tragači, taličke (zatvoreni tragači za prenošenje pijeska, zemlje i blata) i mnogi drugi predmeti. Većinu njih su izrađivali muškarci. Nije bilo obitelji koja nije imala makar jednu mušku glavu koja se bavila obradom drveta. Šume su se tada njegovale poput obradive površine. Prorjeđivalo se po uputstvima šumarskih inženjera i tehničara kao i običnih ljudi uposlenih u šumarstvu. Šuma je značila život. Ne samo da se koristilo njeno drvo već su se u njoj čuvali i svinji koji su slobodno puštani da se hrane žirom i svim ostalim što je u njihovom »meniju« ishrane.
Skoro se sudarih s ovim neobičnim drvetom snimljenim 21. 3. ove 2021. g. na obali Dunava 6-7 m od same obale, na kojoj u prvom pojasu rastu vrbe, a zatim topole, jaseni, gdje koji bagrem i jablan. U prvom trenu pomislih kako kora ovog drveta liči na ovčije runo i istovremeno se začudih što ovakvo drveće ne zamijetih odavno na čestim izletima na obali rijeke. Drvo je kvrgavo i ikričavo baš poput runa. Suputnik mi reče da se drvo u narodu zove »jagnjed«. To je crna topola (Populus nigra), koja ako joj se dopusti, može živjeti i sto godina, a nekada čak i do 300. Po opsegu stabla se vidi da je vrlo stara. Pitam se je li dobila ime jagnjed po svome izgledu ili što je njeno drvo izuzetno podatno za obradu kao jagnje koje se predaje na milovanje. Dok raste i razvija se, istjera puno izdanaka koji se na kraju sami od sebe prorijede, a na njihovim mjestima izbijaju kvrge.
Od ovakvih masivnih stabala danas se izrađuju namještaji, prava umjetnička djela začuđujuće ljepote boja od blijedo žute, žute, do svijetlo smeđe i vrlo tamne, kao i iznenađujuće zanimljive strukture, a sve u sprezi majstora tesara i uznapredujuće, usavršene tehnike. Drvo se siječe zimi kada je protok sokova znatno umanjen ili zaustavljen. Obrađuje se ubrzo, jer ako se čeka sušenje, postalo bi vrlo tvrdo i ne bi moglo dati zamišljeni, željeni rezultat.
U ranija vremena su se izrađivala korita, kako za ljudske potrebe tako i za šurenje svinja na kolinjima. U ovome su bili vrlo vješti, rekla bih pravi virtuozi, Romi. Pojedinci su baveći se ovim poslom osiguravali sredstva za život mnogočlanih obitelji. Od njih desetak u Sonti sada je još na životu samo jedan, koji ima preko osamdeset godina. Naravno, prije su i alatke bile vrlo jednostavne, ali od mnogih korita koja imaju danas i sto godina još uvijek služe svrsi. U blizini gdje sam fotografirala ovo drvo pronašli smo još nekoliko ovakvih gorostasnih starina visokih možda i trideset metara. Nadam se da će biti iskorištena na najbolji mogući način, a ne za ogrjev.
Ruža Silađev
