Arhiv tekstova
Bake pudari
Današnju priču o staroj fotografiji posvećujemo pudarima iz Surčina. Fotografija datira iz 1974. godine i iz obiteljskog je albuma Ljerke Vlačine, kćerke poznatog surčinskog pjesnika Pavla Pavlovskog. Na fotografiji su s lijeva na desno: Pavle Pavlovski, Agneza Jutić, Marija Pavlovski, Mira Baroš, Ljerka Vlačina, njezin muž Đurađ Vlačina, a uz njih je baka Manda Volarić. Ljerka nam je i sugovornica u ovoj priči u kojoj nam je detaljno opisala kako se nekada pudarilo u surčinskim vinogradima.
Na obroncima Bežanijske kose, koji se protežu duž donjeg dijela Surčina, nalazili su se vinogradi. Nekada je svaka kuća u selu imala manji ili veći vinograd.
»Moja obitelj je posjedovala vinograd koji se protezao od Baštovanske ulice, dijela u ravnici, sve do Vinogradarske ulice, dio brijega. Vinogradi su bili posađeni na trsove. Svaki trs je imao svoju točku, drvo na koje se vezivala loza. U drugoj polovici kolovoza, kada grožđe počinje ruditi, običaj je bio da se čuva vinograd. Prethodno pošprican plavim kamenom, okopan i ograbuljan, vinograd je bio spreman za čuvanje. Moja baka Marija Pleša Pavlovski, rođena 1900. godine, svakog je jutra s cegerom preko ruke, u kome je bilo nešto hrane i obavezno klupče konca i heklica, odlazila u vinograd i čuvala ga. Skoro svaki vinograd je imao i kolibu napravljenu od trske, koja je služila kao sklonište od kiše ili jakog sunca. Moj zadatak je bio da nakon povratka kući iz škole odnesem baki ručak. Dok bi baka ručala, ja bih s klepetušom (veliko zvono), trčala duž vinograda, klepetala i plašila čvorke i vrane. Zašto je baka čuvala vinograd tada mi nije bilo jasno, ali običaj je običaj i mi smo ga poštivale«, kaže Ljerka.
Bake su se tako u vinogradu družile, plele, štrikale, heklale i pričale. One su bile pudari. Vraćale bi se kući navečer, kada je crkva zvonila »Zdravo, Marijo«, oko 20 sati.
Berba grožđa
Dan predviđen za berbu grožđa je za mještane Surčina bio poseban, veseo i zabavan. Grožđe se obično bralo krajem rujna. Toga dana okupili bi se susjedi i rođaci, svatko s vjedrom u ruci i dolazili bi u zakazano vrijeme u berbu.
»Tetak Ivan Jutić uprezao bi svoje konje u kola u koja bi se stavljale kace i pletene košare. A mi djeca, poredali bi se u kola i sretni odlazili u berbu. Doručak u vinogradu je bio posebno lijep i ukusan. Kruh, sir, slanina, barena jaja, rajčica, luk i obavezno jedna ruda salame. Još i danas neki naši prijatelji, koji su dolazili iz grada u berbe, s nostalgijom se sjećaju tog doručka i njegovog nezaboravnog okusa. Mama je lijepo grožđe stavljala uz stazu i ono bi se sakupljalo po završetku berbe. Svakome je to lijepo grožđe stavljala u vjedro. Grožđe se muljalo u vinogradu i tako bi se odvozilo kući. Od lijepog grožđa su se pravile evenke, na vinovoj lozi, štapu dužine jednog metra, nizali su se vezani grozdovi jedan iznad drugoga. Evenke su ličile na velike grozdove. Tata bi ih kačio ispod strehe, pa smo imali svježeg grožđa sve do zime. A od bijelog grožđa mama bi pravila kompot-dunst, s kojim smo se zaslađivali preko zime. Lijepi dani djetinjstva se nikada ne zaboravljaju«, završava svoju priču Ljerka Vlačina.
Pjesnik iz Surčina Pavle Pavlovski napisao je pjesmu Pudari, koju je posvetio svim surčinskim pudarima. Ona je objavljena u zbirci pjesama Srijemski bokal, koja je objavljena 1984. godine.
Pudari (dio pjesme)
Kolibe pod trskom stare
Sjećaju me na pudare
Koji su svoj život znali
S vinogradom drugovali.
Jesen pozna, sve zarudi,
Žuti listak k zemlji žudi,
Grožđe zrelo, crveno i bijelo,
Već se nose evenke kroz selo,
Cure, momke pozvaše na prelo,
Zasviraše stare tamburice,
Svuda pjesma, svo selo veselo.
Oj, Sremice lijepo ti je lice,
Krupne oči, duge trepavice...
S. D.
