Arhiv tekstova
Struka? – Bruka!
Kada bi danas-sutra, recimo Hrvatska riječ, napravila anketu s pitanjem »što je to javna rasprava i čemu ona služi«, nekom od prosječno obrazovanih građana – onako, zatečenih pitanjem – vjerojatno bi na pamet pao odgovor poput onoga da je to nešto što se tiče javnog interesa, pa javnost o tome ima priliku raspravljati i na temelju prikupljenih primjedaba i prijedloga, potkrijepljenih, naravno, činjenicama i argumentima, vlast onda odvagati hoće li ili neće donijeti određenu odluku sa snagom zakona. Tako je to, recimo, bilo nedavno (16. ožujka) kada je vođena javna rasprava o Planu detaljne regulacije za zonu II.: predlagačima je bilo dovoljno da se na suprotstavljenoj strani pojavi 26 primjedaba i dvojica članova obitelji Pásztor (István i Bálint), pa da iz daljnje procedure povuku namjeru o rušenju objekata u najužoj gradskoj jezgri. Je li tu bila u pitanju snaga argumenata ili ona politička, nije teško zaključiti.
Tako, međutim, nije bilo na posljednjoj javnoj raspravi na kojoj je bilo riječi o izmjenama i dopunama Statuta Grada kojima se u Subotici omogućuje uvođenje »bunjevačkog jezika« u službenu uporabu: snagu argumenata potisnula je ona politička, oličena u ranije iskazanoj volji predlagača, gradonačelnika Stevana Bakića i ogromne većine vijećnika lokalne skupštine. Javna rasprava, po riječima šefa protokola subotičkog gradonačelnika Save Stambolića, tek je »doprinos demokraciji«, zakonska obveza i procedura, koja je za cilj imala međusobno »bolje upoznavanje, približavanje i razumijevanje« prije svega (dobro znanih i odavno posvađanih) Hrvata i Bunjevaca, jer će, kako je Stambolić u izjavi za Hrvatsku televiziju koju rečenicu ranije nedvosmisleno ustvrdio, odluka predlagača na sljedećoj sjednici Skupštine grada i tako biti usvojena.
U lažnoj dilemi oko pitanja koja je od dvije »javne rasprave« farsa: ona gdje se predlagač povukao pred argumentima ili ova koja je »doprinos demokraciji«, istina kao zakonska obveza, odgovor je isti i za jednu i za drugu, jer u pozadini obje stoji politička volja i moć. A kada je scenarij već napisan i režija pripremljena, onda se ni na ulogu sudionika »javne rasprave« ne može gledati drugačije do li na emocijama nabijene naturščike, čije će povremeno verbalno iskakanje iz okvira civilizirane forme poslužiti upravo zato da bi sama rasprava dobila odličnu ocjenu u rubrici »doprinos demokraciji«. Spominjanje »kristalne noći« (Slaven Dulić), »Kaligulinog senatora« (Petar Balažević), pozdrava »Hrvatice i Hrvati« i izraza »jugokomunistička država« (Darko Baštovanović) ili pak »dođoša« koji su preuzeli grad i »bunjevačkih njiva« kao granica Srbije (Blaško Gabrić) svojom šovenskom »izvornošću« pridonijeli su živopisnosti same predstave, bacajući u vjetar desetak argumentiranih izlaganja i u arhivske dubine 88 pristiglih primjedaba na račun izmjene Statuta Grada.
Pa ipak, ako je ičemu – osim »doprinosu demokraciji« – ova rasprava dobro došla, onda su to one javnosti do sada malo poznate činjenice koje je u petak (23. travnja) iznio upravo Sava Stambolić. Pozivajući se na podatke s popisa stanovništva 2012. on je konačno priopćio kako Republički zavod za statistiku propisuje što je to službeni jezik! Otuda i nije čudno što se u toj kategoriji nalazi miks standardiziranih jezika (armenski, bosanski, crnogorski i kineski) i govora (cincarski i bunjevački), a proces »standardizacije bunjevačkog jezika«, koji je završen koncem 2018. i kog je, nekritički a objeručke, prihvatilo Ministarstvo prosvjete posebna je priča. O tome je, uostalom, na »javnoj raspravi« mogla malo detaljnije govoriti predsjednica Bunjevačkog nacionalnog saveta dr. Suzana Kujundžić-Ostojić. Ali, umjesto da kao jedna od autorica Gramatičkog i pravopisnog priručnika bunjevačkog jezika brani primjedbe pristigle na račun ovog »Bukvara nepismenosti«, ona je svoje izlaganje usmjerila u sigurne vode »tabula phrasa« o pravima nacionalnomanjinskih zajednica i o tome što su radili i rade. Jednako kao i njena o vlastitom djelu, sramna je i šutnja onih koji bi o ovoj temi trebali progovoriti »po službenoj dužnosti«. Recimo, zacijelo bi drugačija slika same »javne rasprave« bila da su joj prethodila otvorena očitovanja, kako ovdašnjih nastavnica i nastavnika na hrvatskom tako i onih na srpskom, jer su iz aviona vidljive gramatičke, pravopisne i logičke greške u Gramatičkom i pravopisnom priručniku bunjevačkog jezika jednake u oba jezika i jer se stručno ne mogu braniti. Umjesto toga, primjer »bunjevačkog jezika« ostat će kao jedan od (naj)boljih primjera odgovora na upit: »što kaže struka«. Struka? Bruka! I nakon toga, naravno, kao »doprinos demokraciji« viđenoj u petak u Gradskoj kući – pljesak za izvedbu.
Z. R.
