Arhiv tekstova
Vrijeme za život
Kad sam u prošlom broju pisala o tajni crne ruže halfeti i istoimenom gradu, nisam ni slutila da će me pronaći priča o sporim gradovima. Razmišljanje o tome kako brzo prolazi dan, kako brzo prolazi tjedan, mjesec, godina, u posljednje vrijeme me okupira. Događaje kao da nam netko krade, filmovi su postali sve kraći, a o vikendima da i ne govorimo. Jurimo, ako ne fizički, onda mentalno. Ne dopuštamo ni da jedna ideja zaraste u našoj glavi, a već smo prešli na drugu. Multitasking je nešto na što smo ponosni i umanjuje našu istinsku prisutnost u bilo čemu. Ovdje se ne radi o lijenosti naspram brzine, ali imam osjećaj da je sve brzo. Hranu nazivamo fast food, brzom hranom, jer tražimo što manje vremena da se posvetimo bilo čemu, uključujući i pripremu hrane. Sve je to rezultiralo stresom, tjeskobom, novim bolestima i općenito nezdravim načinom života.
CittaSlow
Tako me je priča o sporim gradovima pronašla u sjajnom trenutku, a njihova se povijest dugo razvijala. Recimo da je sve počelo 1986. godine u Italiji s konceptom »slow food«, koji se pojavio kao reakcija protiv rastuće industrije brze hrane. Ideja je bila da regije potaknu pojedince da koriste lokalnu hranu i proizvode i odvajaju vrijeme za uživanje u jelu s obitelji i prijateljima.
Kasnije, 1999. godine, gradonačelnici četiri talijanska grada: Orvieto, Positano, Bra i Greve-in-Chianti, vodeći se principima »slow fooda«, a želeći sačuvati jedinstvene karakteristike svakog grada i osigurati kvalitetu života stanovnika, otpočinju CittaSlow filozofiju u koju je danas uključeno 50 zemalja, uključujući i Australiju.
Odvojite vrijeme za razmišljanje
Na službenoj web stranici ovog pokreta pronašla sam rečenicu koja objašnjava kako CittaSlow znači odvojiti vrijeme i razmisliti što bismo trebali učiniti i kako bismo to trebali učiniti. Mislim da ću to izdvojiti sebi kao podsjetnik. U osnovi, da bi grad mogao postati članom ovog pokreta, mora imati manje od 50.000 stanovnika i prihvatiti povelju s 50 pravila o organizaciji i razvoju gradskog života. Mnogo je zanimljivih pravila, a među njima su smanjenje prometne buke, povećanje zelenih površina i pješačkih zona, očuvanje i poboljšanje okoliša, razvoj urbanog vrtlarstva, podrška lokalnim poljoprivrednicima, njegovanje kulinarskih specijaliteta i korištenje hrane iz lokalnih izvora. Poticanje zdravog života, posebno kroz djecu i mlade, posebno mi je drag princip, pogotovo jer je jedan od načina njegove realizacije međuobrok u obliku domaćih proizvoda s puno voća i povrća. Posebno sam osjetljiva na tu temu. Svaki usporeni grad nastoji njegovati svoju prepoznatljivost – »jedinstvenost« grada, koji se pamti kao poseban, čega su stanovnici svjesni i na to ponosni.
Zaštitni znak usporenog pokreta je talijanski grad Bra. On je ikona cijelog pokreta SC-a i tamo je život zaista lijep. Mnogo stvari su uredili na »ljudski način«. U središtu nema neonskih reklama, stare su rastavljene, ne misli se da će biti postavljene nove. U njegovim se bolnicama, školama i vrtićima obroci pripremaju od lokalnog voća i povrća, nužno organskog.
Također je poseban logotip CittaSlow koji prikazuje narančastog puža, okrenutog ulijevo, koji nosi kuće i zvonike grada.
Nisam uspjela pronaći ažurirani popis sporih gradova, ali našla sam na nekom starom popisu i španjolski grad Leteicio, gradić u kojem sam bila prije par godina. Sada je sve poprimilo drugo značenje. Postalo je jasno zašto je tamo sve bilo sporo, lako, zašto smo se uspjeli opustiti tako brzo, lakše nego na drugim mjestima.
Ne znam za vas, ali mislim da će me posebno obradovati ako otkrijem da su neki od gradova koje planiram posjetiti, na ovom popisu.
Gorana Koporan
