Arhiv tekstova

Gomolava je arheološko nalazište u Srijemu, uz Savu, nedaleko od Hrtkovaca, lokalitet otkriven koncem 19. stoljeća kada su hrtkovački učitelji vodili djecu na izlet uz Savu, a gdje je svoja prva znanstvena istraživanja započeo naš poznati arheolog Josip Brunschmidt iz Zagreba 1904. godine i otkrio tragove života i do 3800 godina prije Krista. Na ovom višeslojnom lokalitetu otkriveno je naselje iz mlađeg kamenog doba, neolitski sloj s keramikom vučedolske, badenske i kostolačke skupine, naselje iz brončanog doba, kružna masovna grobnica iz mlađeg željeznog doba i veliki broj keramičkih peći. Inače, cijeli je ovaj kraj uz Savu zanimljiv arheolozima i povjesničarima, jer u Malim je Odrovcima pronađena rimska nekropola, u Živoliću ostaci poljskoga dobra i manje rimsko naselje, uz Vranju također naselje iz rimskoga doba i na Starčevom brdu također višeslojni lokalitet, a sve je to u krugu od par kilometara. I dan-danas žitelji Hrtkovaca nalaze u polju keramiku, kamena oruđa, željezna koplja, Arkadijeve zlatnike, Probusov brončani novac i sve to svjedoči o bogatstvu života na ovim prostorima.

Sav ovaj uvod bio je potreban da predstavimo našeg sugovornika, Antu Plivelića iz Zagreba, podrijetlom iz Hrtkovaca, gospodarstvenika koji je srijemsku ravnicu zamijenio zagrebačkim Ravnicama i tu stvorio svoju tvrtku »Gomolava«, točnije rečeno dioničko društvo koje objedinjuje dvije tvrtke, odnosno, PAF-citrus u 100 postotnom vlasništvu, te »Gomolava-šped«, što sam naziv kaže, špedicija i promet na malo, s prosječno 70 uposlenih radnika i 10 milijuna kuna temeljnog kapitala.

HR: Za početak, kratko predstavljanje Ante Plivelića čitateljima Hrvatske riječi?

Rođen sam u Hrtkovcima od oca Mile, podrijetlom Slunjanina i majke Katice, djevojačko Župan, podrijetlom Senjanke, a ja volim reći da sam Srijemac, da sam Hrtkovčan. Vrlo sam ponosan na to svoje bogatstvo podrijetla isto tako i na rodne Hrtkovce, pokraj prastare Gomolave u kojoj znanstvenici bilježe o životu već 6 tisuća godina. I zahvaljujući toj Gomolavi, mi Hrtkovčani smo iznimno ponosni pa i to ime rabimo vrlo često. Tako sam ja to ime dao svojoj tvrtki, poslije progonstva Hrtkovčana osnovali smo naš zavičajni klub i također ga nazvali Gomolava, imamo naše glasilo koje također zovemo Gomolava, a već sam čuo da i neki novi žitelji Hrtkovaca svojim poduzećima daju to ime, jer to je to, kada kažeš Gomolava, svi znaju da si iz Hrtkovaca.

HR: U Hrtkovcima ste rođeni, u Hrtkovcima ste se školovali, uposlili se i živjeli jedno vrijeme i onda jednoga dana evo Vas u Zagrebu?

 Ja sam u Hrtkovcima u to vrijeme završio malu maturu, pošao u Rumu u gimnaziju, ali nije se onda baš iz Hrtkovaca moglo ići u gimnaziju. Vratio sam se kući, i zaposlio, jer onda se moglo zaposliti s malom maturom, i dobio sam posao u Općini, koja je onda obuhvaćala Hrtkovce, Nikince i Jarak. Kada sam se zaposli u poljoprivrednoj zadruzi, tada sam poslan u srednju školu u Orašje kod Smederevske Palanke i to sam završio. Poslije se Zadruga integrirala u AgroRumu i imao sam sreću da sam prošao sve vrste poslova, od onih knjigovodstvenih do komercijale, a to je već u to doba bilo vrlo cijenjeno, jer AgroRuma je bila u okviru PIK-a Sirmium, a ja mislim da je to onda bio poljoprivredni div najveći u zajedničkoj državi, koji je obuhvaćao više od 80 tisuća hektara plodne srijemske zemlje. U poslu, baš kao i u životu, imate padova, imate uspona, i mogu vam reći da je moja linija bila uzlazna. Jednoga me dana, moj vozač koji mi je bio na raspolaganju 24 sata na dan, taj moj Branko pita: dobro Ante, reci ti meni jesi li ti ustaša? Pa kako ne bih bio Branko, kad sam 39. godište. On je ostao zatečen i samo je promrsio: Majku im, kako su me nasamarili. A ja sam zapravo shvatio poruku.

  Tako moj odlazak za Zagreb 1977. godine i nema neke veze s gospodarskom ponudom, s boljom plaćom, shvatio sam da se trebam pomaknuti. Nisam tada nikome rekao da bježim, a ustvari sam bježao. Zato, ako mene pitate, događaji koji su poslije uslijedili, 90. i 91. godine, dali su se već tada naslutiti, i ja spadam među one ljude koji su to mogli predvidjeti, mogli očekivati, i kada je to vrijeme došlo odmah sam se stavio na raspolaganje nevolji naših ljudi, i danas, 15 godina poslije, ja sam jako sretan ako sam nekome od tih naših ljudi mogao pomoći, a ja vjerujem da jesam. 

HR: Shvatili ste poruku, kako i sami kažete, niste ni prvi ni posljednji koji se morao pomaknuti, naši su ljudi uvijek morali iz Srijema, a posebice u prijelomnim trenucima, kakvi su bili kraj rata, seljačke radne zadruge, privredna reforma, Hrvatsko proljeće i sve do 90-ih. Evo Vas u Zagrebu. Kako ste izrasli u jednog od najvećih srijemskih gospodarstvenika ovdje?

Osobno mislim da su tu bile presudne dvije stvari, a prva je, nadarenost, koja je od Boga dana svakom čovjeku, samo je on treba prepoznati. Svatko od nas je nadaren za nešto, netko je vješt s riječima, netko je odličan glazbenik a netko nogometaš, a ja sam svoju nadarenost prepoznao u businessu, imao sam sreću da mi to bude ponuđeno, da me život prosto gurao u to, a ja sam se tu onda snalazio kao riba u vodi.

  Puno dugujem ljudima s kojima sam radio i neizmjerno sam zahvalan čika Pašku Cakiću, koji mi je pomogao u prvom zaposlenju, pa onda Mati Grgiću, zatim Josipu Magdiću u hrtkovačkoj zadruzi, pa Miši, Milošu Ristanoviću i Nikoli Lačarcu u AgroRumi, Borisu Debeljaku, kada sam iz Rume prešao u Zagreb, u predstavništvo »Droge« iz Portoroža, Ivici Gažiju, s kojim sam radio u Voćarsko vinogradarskoj stanici, jer to su ljudi koji su u mene vjerovali, a ja sam to povjerenje nastojao opravdati, ali svejedno, danas bih im to teško mogao vratiti, jer baš oni su bili presudni na mom putu da postanem poznat i priznat gospodarstvenik.

Još dok smo bili zajednička država, ja sam jedno vrijeme vladao s čak 60 posto ukupnog uvoza citrusa, limuna, naranče, banane, pa i poslije, kada sam radio s Gažijem i kada je došlo ovo novo vrijeme demokratizacije poduzetništva, ja sam osnovao privatno poduzeće, iz postojeće tvrtke nisam odnio ni pepeljaru, uzeo sam samo svojih 18 radnika i otisnuo se u poduzetništvo. Danas imam tvrtku, odnosno dioničko društvo s tri tvrtke, sa 70 uposlenika i to je moj kapital, ne u materijalnom smislu, već ti su radnici sigurni u svoj status, sigurni da će dobiti plaću, sigurni u svoje sutra. Zato kažem da je to kapital, a što se tiče financijskih sredstava, moram priznati, ja sam danas prezadužen kreditima poput većine naših poduzetnika. Za svakoga je poduzetnika najveći neprijatelj siva ekonomija, ja sam to znao, i znao sam da kod nas ima sive ekonomije, ali nisam vjerovao da će to predugo trajati. 

HR: Poznati ste poduzetnik i priznati gospodarstvenik, možete li reći gdje je danas mjesto hrvatskom poduzetništvu i poduzetnicima kada Hrvatska kuca na vrata Europe? 

 Pitate vjerojatno, jer priča se da smo euroskeptici i slično, a ja bih odgovorio također pitanjem, a gdje smo, ako nismo u Europi? Imam dojam da se kod nas umjetno pravi pitanje da smo protiv Europe, a mi smo u stvari uvijek i bili u Europi. Pazite, ja ne mislim da će kod nas odmah sutra, kada uđemo u veliku obitelj zvanu Europa, biti blagostanje, pa ćemo se irošiti po selima i gradovima i vikati, mi smo u Europi. Ali vidite, mi Hrvati nismo mutavi, pa mi ćemo se vrlo brzi snaći na velikom prostranstvu, kakvo je Europa, jer za naše je gospodarstvo, za naše je poduzetništvo i za business, ovo vrlo skučen prostor, zato je Europa kruh naš nasušni, za nas i za našu djecu.

Evo kako ja to gledam, ovo je vrijeme sada jako važno, vrijeme pregovora i vrijeme u kojemu možemo do sredstava iz predpristupnih fondova. Mene to podsjeća na naš Srijem i vrijeme kada momak dođe iz vojske i kandidat je za ženidbu, i sve su ti opcije otvorene, i sve te djevojke hoće. Tu mi moramo pokazati da smo doista momci za ženidbu, to vrijeme treba pametno iskoristiti, uzeti novaca koliko je potrebito i dostojno se spremiti za ulazak u EU, a onda je sve lakše. Zato Europa za mene nije upitna i ja tu nemam nikakve dvojbe.

HR: Moramo Vas pitati, jer to pitanje postavljamo svim prognanim Srijemcima, a Vama posebice, jer aktualni ste dopredsjednik Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a jedno ste vrijeme bili i predsjednik: kako danas, s distance od 15 godina, gledate na protjerivanje Hrvata iz Srijema pa i na ulogu udruge pri pomoći našim ljudima?

Što se progonstva Hrvata iz Srijema tiče, i ovom posljednjem i onom od ranije, jer Hrvati su vječito tjerani iz Srijema, ja sam već rekao. To je bilo očekivano, to se dalo slutiti, i trebao je netko tko će podići tenzije, stvoriti kritičnu masu, a to je uradila velikosrpska politika uz blagonaklonost Zapada. Jer vidjelo se, kada je Zapad htio intervenirati, ubrzo se svemu nazirao kraj, i tako je i to pitanje riješeno. 

Kad je o našoj udruzi riječ, a ja volim reći zajednici, mi smo nju osnovali s vizionarskim pogledima, pa i takvim ljudima, mislim tu na dr. Bičanića, na Zlatka Pintera, Ivana Bonusa i druge, i naša je zajednica odradila jedan veličanstven posao, mislim tu na nesebičnu pomoć koju smo pružili svim našim ljudima, od kojih su neki dolazili samo s vrećicom, ali i s velikom nadom da će ovdje naći svoj mir, svoj dom i kruh svoj svagdanji. A ja volim vjerovati da su sve to naši ljudi ovdje i našli.

Ja bih više volio pričati o jednom novom aspektu, o nečemu što nismo dostatno iskoristili, a mislim da nismo iskoristili našu šansu, jer naša je tragedija otvorila jednu novu stranicu, jedno novo poglavlje, a mi to nismo znali iskoristiti. Naime, mi smo danas rašireni diljem Hrvatske pa i diljem svijeta, i samo kada kažeš da si iz Srijema, odmah kažu pa ima naših u Kanadi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, a o Europi da i ne govorimo. Na toj našoj tragediji izraslo je naše zajedništvo, od kojega mi moramo stvoriti naš srijemski lobi, nešto što bi morali iskoristiti i u političke svrhe. Zajednica danas traži svoj novi put, a po mojemu mišljenju, baš to bi trebao biti taj novi put.

HR: To je to, dakle. Prvo smo se organizirali s ciljem da pružimo potrebitu pomoć svim našim ljudima koji su protjerani, a sada dolazi na red i politički angažman, jer istini za volju, sve se vrti oko politike. E sad, jeste li razmišljali kojim putem dalje, da to bude politička stranka Srijemaca ili Vojvođana općenito, ili da se traži neka povoljnija opcija, uz neku stranku koja se već profilirala na hrvatskoj političkoj sceni i koja bi za nas bila dobitna kombinacija?

 Ako smo mi u Zajednici odradili jedan veličajan posao, a jesmo, pomogli smo u danom trenutku svim našim ljudima koliko smo mogli, život teče dalje. Osobno mislim da je naš nedostatak što se nismo aktivnije uključili u politiku, pa su naši ljudi iz Srijema jednostavno ostali van politike, jer uvijek su tako i učeni, budite vi samo pošteni, radini i čestiti, manite vi politiku, ali ja ne smatram da pošteni i čestiti ljudi nisu za politiku, dapače. Mi se moramo i politički angažirati, mi moramo naći svoje mjesto u hrvatskoj politici, ja ne mislim pri tome da mi sada treba da osnujemo neku našu srijemsku ili vojvođansku stranku, ali mi moramo pred naše Srijemce i Vojvođane izići i jasno i glasno reći što hoćemo, što želimo, a taj naš narod nama mora pružiti potporu i stati uz nas. Prema nekim našim podacima, vrlo vjerodostojnim, nas je iz Srijema samo u zadnjem progonstvu otišlo između 45 i 50 tisuća, a ja odgovorno tvrdim, da nas je isto toliko, ako ne i više, otišlo svih ovih godina. Pa to je sto tisuća ljudi i isto toliko glasača, a neka našoj opciji bude ponuđeno barem polovica, to je 50 tisuća glasova, pa tko na takvu ponudu može ostati ravnodušan. A gdje je naša računica? S takvom potporom, s tim brojem glasova, mi više ne bismo imali ni problema s financiranjem, a vidite da jedva krpamo kraj s krajem, pa ni naše glasilo, »Zov Srijema«, nije tiskano za Božić jer nema sredstava, mi više ne bismo morali obijati vrata i kukati za naše umirovljenike, jer bi sad mi bili ta snaga koja ta i takva pitanja može riješiti u izravnim kontaktima s našim partnerima. Istina, treba puno raditi, treba ljudima pojasniti, ali ako to ne uradimo, imam dojam da ćemo nakon pet, deset godina samo sjesti i konstatirati kako nismo znali iskoristiti šansu. 

HR: Imate pravo, jer ako sada propustimo tu šansu, naši će se ljudi asimilirati, ja pri tome imam na umu pozitivnu konotaciju toga termina, pa i procesa, ako hoćete. I danas ste dopredsjednik udruge, gdje nam je mjesto u ovim novonastalim uvjetima?

Ne mislim da će se naši ljudi tako brzo asimilirati, a kamo će udruga sutra, u dobroj mjeri ovisi o onima koji je danas vode. Ja sam Hrtkovčan, često se srećem s Hrtkovčanima, a nas u Hrvatskoj ima 600 obitelji. Vidite, Srijemci su vrlo vrijedni ili i dominantni, i oni često žele i uspijevaju nametnuti svoje stavove i svoja rješenja. Zato ja mislim da bismo mi trebali prihvatiti filozofiju naroda koji su i prije nas imali sličnu sudbinu, mislim pri tom na raseljenost diljem svijeta, a to su Židovi pa i Irci. Njihova politika opstanka je mudrost i zato mislim da smo i mi narod koji ne smije nestati i ne može se brzo asimilirati. Interesne sfere jedne države ne prestaju na njenim granicama i baš zato ja kažem da je naša raseljenost diljem svijeta naše najveće bogatstvo, samo što to bogatstvo treba znati iskoristiti. Vidite, danas naš predsjednik, Mato Jurić, u razgovoru sa svakim ministrom u Vladi Ive Sanadera može ponuditi – izvolite se gospodine ministre obratiti u Australiji našem poduzetniku iz Beške, U Argentini imate našeg Hrvata iz Hrtkovaca, u Kanadi možete razgovarati s poznatim gospodarstvenikom iz Rume a u Njujorku imate doktora iz Gibarca, u Brazilu i tako dalje.

Pitali ste me za budućnost ove udruge, a to su naša djeca, koja se obrazuju, usvajaju nova znanja i nove tehnologije i već sad razmišljaju europski i globalno. E, ali mi im moramo ostaviti prečišćeni tekst da znaju tko smo, što smo i odakle dolazimo, da znaju korijene, temelje, jer bez toga nema ni nadgradnja, pa neka se onda i oni služe tim našim bogatstvom kojega je izazvala ta naša raseljenost. Ta naša raseljenost, ta naša tragedija, mora postati naša pozicija.

HR: Osim naše, u Zagrebu ima sjedište i Udruga Podunavskih Hrvata pa kakva je suradnja s njima svih ovih godina, a započeli ste i suradnju sa Skupštinom Vojvodine, kada je predsjednik bio Nenad Čanak? 

Više sam nego zadovoljan suradnjom s tom našom udrugom, jer naši su i problemi zajednički a ostvarili smo divne kontakte s ljudima kao što je Marija Kubatović, dr. Luka Štilinović, Zvonko Cvijin i drugi, jer i prošlost nam je ista, sudbina slična. Zato i kažem da je naša suradnja jako dobra, a pitanje je dana kada će ta suradnja biti na još višoj razini.

Što se tiče odlaska u Novi sad i u Skupštinu Vojvodine, želim prvo reći da sam živeći u Vojvodini u sebe upio bogatstvo, koje može dobiti samo čovjek koji živi u jednoj multinacionalnoj, multietničkoj i multikulturalnoj sredini. Pripadam ljudima koji vjeruju da će Vojvodina ubrzo ostvariti vrlo visoki stupanj autonomije, i ja osobno ne bih imao ništa protiv da se vratim u jednu takvu sredinu. Također, sretan sam da sam tamo mogao sresti jednoga Čanka, koji je ranije bio predsjednik Skupštine Vojvodine a za posljednjega sam susreta upoznao i novoga predsjednika Bojana Kostreša, koji je bio gost našeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, i oni nisu imali ništa protiv da večer prije, budu gosti naše Udruge, da razgovaramo kao ljudi i kao Vojvođani. Zapravo mislim, da bi baš Vojvodina, ta zajednica svih naših sudbina, mogla biti taj europski prostor, koji bi mogao slati poruku cijelom svijetu o mogućem suživotu.

Sjećam se, kad smo bili u Novom Sadu, njihov gradonačelnik Borislav Novaković, pruži mi posjetnicu i kaže: Vi Pliveliću, možete me nazvati u svako doba dana i noći, možete doći u Novi Sad, kad god želite. To je poruka koja ohrabruje, isto kao i poruke Nenada Čanka, čovjeka koji je i 1991. digao glas protiv nasilja nad Hrvatima, slao jasne i nedvojbene poruke, no nažalost, on i njegovi istomišljenici tada su bili u manjini, a mi smo prošli kako smo prošli bez obzira na te njihove poruke mira. Zato sam se i radovao tom posjetu Novom Sadu, baš kao i susretu u Zagrebu u prosincu 2002. godine, kada smo u »Lisinskom« imali onaj prelijepi koncert »Srijem Hrvatskoj«, gdje su nastupali svi naši Srijemci, i oni koji su ostali u Srijemu i ovi naši raseljeni i gdje nam je ponovno gost bio Nenad Čanak.

HR: Odlazili ste u Novi Sad, odlazili ste u Vaše Hrtkovce. Kako je izgledao taj posjet, susret sa rodnim selom, susret sa zavičajem, s ljudima s kojima ste odrastali ali i s ljudima koje prvi put vidite u selu?

Jest, išao sam u Hrtkovce, i moram Vam reći da bih najprije odao priznanje svim našim ljudima koji su ostali tamo, pa moram reći, možda će mi netko i zamjeriti, veći su Hrvati od nas koji smo otišli. Vjerujem da i do njih dođe ovo naše glasilo pa bih ih pozdravio, a pozdravio bih i mnoge ljude koji su tamo došli. Ima u centru sela jedna gostiona, mislim da se vlasnik zove Ivan Cicvara, koji je ranije živio ovdje i koji ima sluha za suživot i za poduzetništvo i njegova je gostiona otvorena za sve žitelje našega sela.

Poželio sam otići na groblje, odnio sam cvijeće, zapalio svijeće i izmolio Očenaš, pa sam poželio ući u našu kuću, i ušao sam. Bio sam u našoj kući, tamo su sad neki drugi ljudi, a ja sam ih pozdravio i poželio puno sreće i zdravlja. Pa i mi smo danas u nečijim kućama i mi zazivamo zdravlje i sreću. Bio sam i u našoj hrtkovačkoj crkvi, kod vlč. Tovila, i ja sam iznimno zadovoljan što taj čovjek sve čini za naše ljude tamo, posebice za mlade, koji su, baš kao i dok smo mi bili u selu, okupljeni oko naše katoličke crkve.

Moram Vam reći i nešto što me dirnulo. U Hrtkovcima, u Školskoj ulici, mađarskoj, onoj prema Platičevu, neka žena za jednim stolom prodaje lubenice i s njom neko dijete, od godinu ili dvije, a jedan čovjek pokraj nje kaže: evo, to je Ante Plivelić. Joj gospon Pliveliću, stanite malo, ja odmah idem skuhati kavu, i ode i donese kavu. Što sam htio reći? Svi mi znamo što nas je zadesilo i kako je bilo, a također znamo, da i na jednoj i na drugoj strani ima nedužnih i nevinih ljudi, poštenih i čestitih, i ta me činjenica raduje. Pa i kada smo dolazili i mi smo od nekuda dolazili, a netko je morao otići kada smo mi došli. Pa moja Gomolava, oprostite mi na posesivnosti, postoji već 6 tisuća godina, pa tko je tu sve dolazio i tko je sve morao otići i koliko kostiju krije ta obala i kolike je kosti već Sava otkrila. Mislim da razumijete što sam htio reći, da će to razumjeti i Vaši čitatelji.

HR: Kakvo je Vaše mišljenje da naši ljudi tamo ostvare i hrvatsko državljanstvo temeljem podrijetla, pa da čak i naši ljudi ovdje ostvare ono državljanstvo, temeljem mjesta rođenja, i da imaju dvojno državljanstvo, jer i mnogi su Srbi koji su otišli ostvarili pravo na hrvatsko državljanstvo, pa samim tim i na druga prava koja iz toga proizlaze, a mnogi naši ljudi tamo imaju nekretnine, imaju zemlju i imaju rodbinu?

Ja ne razumijem pojavu da se brani i ne dozvoljava dvojno državljanstvo i za mene je to samo dokaz koliko politika nema sluha za međusobne odnose na ovim našim prostorima. Povijesno gledano, ovi su naši prostori često mijenjali državne granice i gazde. Bilo je tu raznih gazda, da ne idemo dalje u povijest, da pođemo od Mađara, pa Austrougarske, pa Turske, pa i najnovije promjene, i moje je skromno mišljenje da je dvojno državljanstvo također odraz našega bogatstva. Zato mislim da bi i u ime demokratskih načela trebalo širom otvoriti vrata, za protok ljudi i roba, ideja i kapitala.

Danas imamo apsurdnu situaciju da naši ljudi, Hrvati, moraju stajati u Beogradu i Subotici u redu i moliti za putovnice i domovnice, Srbi također moraju stajati u redu za srpsko državljanstvo, mislim da je kod Mađara to nešto liberalnije. Pa ljudi moji, zar to doista nije apsurd, pa gospodo političari, o čemu mi to pričamo.

HR: I za kraj, želite li još što dodati, možda smo nešto zaboravili, ispustili?

Što ste me pitali ja sam odgovarao, a imam dojam da bismo mogli pričati čitavu noć i otvarati jednu po jednu temu, a da opet ne kažemo sve. Molio bih samo, ako još imate prostora, da iznesem jednu svoju ideju, a želja mi je otvoriti dom za naše ostarjele Srijemce, koji bi morao zadovoljiti barem minimum potrebitih uvjeta, i ne samo to, već bi morao biti i komforan, da stari ljudi imaju bazen, dvoranu, knjižnicu i sl.

Imam dojam da naši ljudi brzo stare i da nas brzo napuštaju, pa želim pomoći koliko mogu. Ne da bih ja ili netko na tome zarađivao, to ne, već da stvorim uvjete za kvalitetniju i ljepšu starost, za jednu mirniju i uljudniju treću dob. Razmišljao sam da to možda uradim u Kuli, tamo ima 50-60 obitelji Hrtkovčana i gdje već gradimo katoličku crkvu sv. Petra, a možda, ima nas dosta podrijetlom iz Like, da to gradim negdje oko Gospića ili Plitvica, no u svakom slučaju mislim konzultirati stručne ljude.