Arhiv tekstova

Koliko stane u košaricu?

Vjerojatno po uzoru na anglo-američke televizije, i na našim TV ekranima svaka emisija koja prikazuje najnovije događaje, na početku se, kao uvod, ukratko govore »glavne, vodeće vijesti« koje su obelježile dan. Tko pažljivije prati, uočit će da glavna događanja uglavnom govore o aktivnostima i rezultatima vladajuće stranke, odnosno glavnih političkih lidera u našoj zemlji. Tako će se, mogao bih se slobodno kladiti, prvo pojaviti naš svugdjeprisutni Dvostruki Predsjednik. Ako, kojim slučajem, nije on u vijestima, vjerujem da se mnogi naši građani odmah zabrinu, poput moje susjede, koja se pita: »da mu se kojim slučajem nije što dogodilo?«. Naravno, sve je sjajno, svakim danom sve više i više napredujemo, postajemo lideri u regiji. Ako se izvještava iz »regiona«, uglavnom naših bivših bratskih republika, vjesti nisu baš uvijek afirmativne, čak su ponekad i negativne, napose ako ne priznaju svoje ratne zločine nego se pokušavaju pravdati nekakvim reciprocitetom. »Gdje ima mnogo svjetlosti, tamo ima i mnogo sjena«, ovu talijansku izreku još sam kao gimnazijalac zapisao u svoju bilježnicu, zapravo u jedan radni kalendar koji mi je poklonio otac. Sjetio sam se ove mudrosti kada sam na nekom TV kanalu čuo vijest: »Od pet najskupljih gradova u Republici, četiri se nalaze u Vojvodini«, najskuplji grad je Novi Sad, slijedi Pančevo, Zrenjanin; a otmjeno četvrto mjesto je zauzela Subotica, ispred Beograda. Naravno, ovu vijest nisu obilježili na glavnim državnim i privatnim TV postajama, jer ona se nalazi na »tamnijoj strani mjeseca« koju ne možemo vidjeti. Odnosno, ako se malo potrudimo, pomoću specijalnih alatki ipak možemo djelimično vidjeti i tamnije strane sjaja. Jedna ovakva alatka je ۛ»potrošačka košara«, odnosno »potrošačka korpa« kako je zove naša službena statistika.

Kakva stistička alatka je košarica?

Jedno od mjerila kvalitete života je »potrošačka košarica«. Primjera radi: kada se uspoređuje prosječna plaća (PP) i cijene proizvoda, usluga koje su potrebne za život, pojedinca odnosno porodice, koliko košta kultura, rekreacija, obrazovanje itd. Republički zavod za statistiku objavio je: u sječnju 2021. prosječna zarada u Republici (bez poreza doprinosa) bila je 63.109 dinara, prosječna »korpa« 74.470! Znači, za 1,18 skuplja od zarade. Pojavio se i jedan podatak, do sada meni nepoznat, a to je »minimalna korpa« koja iznosi 38.141 dinara, odnosno 0,60 u odnosu na zarade. Moja pretpostavka je da u ovu košaricu stanu samo najneophodnije stvari dovoljne za preživljavanje. Objavljeno je da najvišlja PP u Beogradu i iznosi 78.198 dinara, a iznad republičkog prosjeka su još gradovi Novi Sad i Pančevo. Subotica je s 57.263 dinara na 11. mjestu. U ovom slučaju interesantno je da smo po skupoći četvrti grad. Svima je poznata pošalica: »ako netko jede meso a drugi kupus, onda u prosjeku jedemo sarmu«. Ipak bismo se trebali malo zamisliti što je uzrok položaja Subotice i zašto je život u mnogim gradovima ispod Save i Dunava mnogo jeftiniji nego kod nas.

»Zemlja prosjaka«

Nedavno je jedna dnevna novina, namijenjena čitateljima kojima srpskohrvatski nije materinji jezik, donijela kratku vijest na prvoj strani s ovim gornjim naslovom, a podnaslov je bio »tri minimalne plaće je potrebno za pristojan život«. Odmah sam se zapitao što pokriva pojam »pristojan život«? Još davno, na faksu, smo učili da ako jedna porodica troši više od 50% prihoda na režiju (stanovanje), onda ona spada u kategoriju siromašnih. Zapravo, ovaj list je izvještavao s promotivnog skupa međunarodne organizacije čudnog imena: »Kampanja čiste odjeće« (Clean Clothes Campaign). Prikazan je projekt »Najniži troškovi preživljavanja u Europi«. Prikazani su i rezultati istraživanja u 15 zemalja centralne, istočne i južne Europe. Po rezultatima, za »zaradu za život« u Srbiji potrebno je 98 tisuća dinara. Istraživači su pod pojmom zarada za život (living wage) podrazumijevali takav iznos zarade od kog radnici mogu »normalno« živjeti, nasuprot minimalnoj zaradi od koje se mogu pokriti samo osnovne potrebe. Takva plaća omogućila bi ne samo preživljavanje nego i normalan društveni život. Koncepcija »minimalnih troškova življenja« služi tome da mamutskim kompanijama i trgovačkim društvima, vladama zemalja ukažu na to kolika je pristojna zarada. Mislim da je ova koncepcija neka vrsta ۛ»pritiska« i na našu Vladu da mijenjaju opću politiku prema radicima, ali i penzionerima. Naišao sam na podatak da je prošle godine u lipnju prosječna mirovina iznosila 27.775 dinara, tj. 46,49 % u odnosu na PP. Zapravo, »švicarski model usklađivanja mirovine« je da ona ne smije iznositi manje od pola prosječne plaće, što je danas cca. 31.500 dinara, što onda opet znači da umirovljenik ne može sebi priuštiti ni »minimalnu košaricu«. Eventualno »besplatno« cijepljenje, zahvaljuljući mudrim vlastima.