Proslavljeni hrvatski rukometni vratar Mirko Alilović (1985.) posljednje tri godine nosi majicu Pick Szegeda i unatoč svojoj malo starijoj dobi još spada u sami vrh europskog klupskog rukometa. Ali vratarima se nikad ne gleda u rodni list nego u statistiku obranjenih udaraca, a ona je kod nekadašnjeg dugogodišnjeg reprezentativnog vratara i dalje izuzetno visoka. U kraćem razgovoru za naš tjednik, s osvajačem olimpijske bronce (2012.), svjetskog srebra (2009.) i bronce (2013.), europskog srebra (2008., 2010.) i bronce (2012., 2016.) dotaknuli smo se najaktualnijih događanja u njegovoj životnoj i igračkoj svakodnevici.
Na početku razgovora kako biste opisali Vaš aktualni igrački trenutak u jednom od najboljih mađarskih rukometnih klubova?
U Segedin sam stigao 2018. godine, nakon Veszpréma gdje sam proveo sedam godina. Prešao sam u najvećeg rivala, ali odluka nije bila teška jer obitelj i ja samo se već navikli u Mađarskoj, tako da nije bilo velikog stresa niti promjena osim grada. U Segedinu smo stvarno zadovoljni, djeca idu u školu imaju tu prijatelje i sretni su što je nama kao roditeljima jako važno. Sportski, Szeged je top klub s ambicijama, što je izuzetno važno za jednog sportaša.
Živimo u vremenima pandemije covid-19 i mnogo toga nije kao prije. Kako se to reflektira na rukomet?
Sezona kao ni jedna do sada, odgode, testiranja svako nekoliko dana, putovanja, ulasci u države pod kontrolama, ograničenja i nemogućnost da se naprave neke normalne stvari, ali sa svime se nauči živjeti pa i s time. Nadamo se što bržem kraju svega ovoga, najviše zbog navijača. Jer, ako nam nešto nedostaje, to su pune tribine.
Čini se da je koronavirus ‘posredno’ utjecao i na hrvatsku reprezentaciju koja je kiksirala na SP u Egiptu i potom propustila priliku izboriti plasman na Olimpijadu u Tokiju.
SP u Egiptu za Hrvatsku je bio jako čudan, kao i cijela sezona. Očekivano, Danci u finalu uz iznenađujuću Švedsku koja igra fenomenalan rukomet. Hrvatska očito da ima pad, da treba reset, možda bi se sve malo i podiglo da se otišlo u Tokio, ali to je nekako kruna svega lošeg što nam se moglo dogoditi. Nadamo se da će iduća tri natjecanja posložiti neke stvari, dati šansu mladima koji su kvalitetni i da će Hrvatska opet biti u vrhu, gdje i pripada.
Za reprezentaciju ne branite već nekoliko godina, ali ste i dalje vratar u vrhunskoj formi. Kakvi su Vam daljnji igrački planovi?
Imam ugovor još dvije godine u Szegedu, a u kakvom vremenu živimo, planiram samo od danas do sutra. Osjećam se dobro, ako zdravlje posluži, može se odraditi još koja sezona.
Postoji li mogućnost da prije definitivnog prekida aktivne profesionalne karijere obučete i majicu nekog hrvatskog kluba?
A mogućnost uvijek postoji, sve ovisno o dogovoru, nikad nisam nastupao ni za jedan klub iz Hrvatske.
Do tada još ima dosta vremena koje će te provesti u Szegedu i Mađarskoj. Kako Vam se, nakon svih proteklih godina, čini život u našoj susjednoj zemlji?
Život je dobar. Jezična barijera je dosta velika, mađarski je težak, ali nakon deset godina mogu reći da nam je lijepo. Navikli smo na Mađarsku, Mađari vole sport i rukomet i u deset godina nikakvih ružnih iskustava nije bilo. Djeca su tu odrasla i Mađarska je za njih dom.
Na koncu, razgovor moramo završiti s Vašim nasljednicima. Ponosni ste otac tri sina, pa je i velika vjerojatnoća kako bi barem jedan od njih mogao krenuti očevima stopama. Tko je od njih najbliži nastavljanju obiteljske tradicije?
Srednji sin Mato je trenirao rukomet do početka pandemije, i onda kako je sve zatvoreno, a rizik od zaraze je velik, bolje je da budu doma. Vidjet ćemo, bitno da se bave sportom a hoće li netko u rukomet, to je najmanje važno. 
D. P.