Arhiv tekstova
Na Plitvicama
Na fotografiji je VII. a i VII. b razred Osnovne škole Ivan Goran Kovačić iz Sonte. Snimka je napravljena u proljeće 1963. na jednoj kaskadi slapova na Plitvičkim jezerima u Hrvatskoj. Ovo je bila ekskurzija u trajanju od tri dana, koja se smatrala većom ekskurzijom, jer učenici, generacije rođene 1949. nisu imali priliku ići na dužu ekskurziju od jednoga dana, do ove ekskurzije. Učitelji Vida Igić i Jovan Anđelković su bili razrednici. Pripreme su trajale dugo toga proljeća, jer trebalo je uvjeriti roditelje da financiraju, a izdaci nisu bili mali. Mnogi učenici iz ova dva razreda ostali su prikraćeni za putovanje baš iz ovih razloga.
Putovalo se vlakom, koji je prometovao od Budimpešte do Beograda. U Sonti smo se ukrcali u večernjim satima i s presjedanjem u Vinkovcima, putovali cijelu noć. Mislite li možda da je netko prespavao noć? Ne, u vlaku cijele noći nitko nije ni trenuo, jer smo pjevali, zalazili u separee jedni kod drugih, uspoređivali kako je kod koga, divili se fotografijama iznad sjedišta. Svi smo ponijeli sendviče, ovaj put sa salamom i paštetom i to je bila kao poslastica, jer tih namirnica nije bilo u našoj svakodnevnoj ishrani, osim u školi za užinu, s tankim listićem salame i tanko namazane kriške kruha s paštetom. Pa, smo onda i isprobavali kakav je čiji sendvič, a imao je svatko i po makar jedan sok u torbi. Bilo je vrlo dinamično i razrednici su nas jedva obuzdavali.
U Zagreb smo stigli pred ručak. Bio je osunčan, svijetao, topao i kao takav osobno mi se zadržao u sjećanju do današnjih dana. Ručali smo na otvorenoj terasi jednog restorana. Razbaškarili smo se »kao gospoda« oko stolova, po četvero. Konobari su dolazili s poslužavnicima punih posuda, koje su ličile na pokale, a iz njih se pušila mirisna para od juhe. Onako neispavani i prohlađeni, svesrdno smo prionuli na mirisnu juhu, kao i na sve ostalo što je slijedilo, pa i desert. Bili smo tada zaista »društvo praznih tanjura«. Poslije ručka je slijedio obilazak Maksimirske šume. Nastavnici su se trudili objašnjavati vrste drveća i zelenila, povijest, ali mi smo hitali ka zoo-vrtu. Dok si rekao »piksla«, netko je imao povrijeđen kažiprst, jer mu se dopalo vabiti majmuna gurajući prst kroz rešetku. »Dogodio se« tu i prodavač sladoleda na štapiću, pa kad smo mi nahrupili, začas se ispraznio »dućan«. Neki su potrošili sav novac odmah, a izgubuli iz vida da treba preživjeti još dva dana.
Na Plitvice smo stigli u sumrak. Brvnare u kojima se spavalo su bile na brijegu prekrivenom zimzelenim, mračnim drvećem. Bilo je jako hladno. Veselo smo zauzimali krevete »na kat«, pa je kanula i koja suza, jer nije se svakom sviđao položaj postelje. Za večeru smo dobili s paštetom, koju nismo do tada probali, niti znali da »tisto može bit i sa paštetom«. Te noći nismo mnogo lumpovali, jer smo bili preumorni od neprospavane prethodne noći i nikad doživljenog, od istoga dana.
Ujutro, vedri i orni za nove pobjede, krenuli smo u obilazak Plitvičkih jezera. Nizali su se slapovi, jezerca, jezera, bilje kao iz bajke. Učitelji su nas utišavali da bismo čuli visoko u krošnjama ptice i zaglušujući šum slapova, koji su se obrušavali i daleko rasprskavali kapi čak do nas. Na fotografiji se vidi da djevojčice imaju rupce na glavama baš iz tih razloga. Za to mjesto smo bili oskudno odjeveni. Rijetko koja od djevojčica je imala hlače. Tek tih godina je počela moda nošenja hlača u žena. Lutali smo po planini Kozjak u mokrim haljinama, ali nas je brzo osušilo sunce i vjetar. Potragu za ljepotama smo prekidali samo radi ručka. Na jezeru Kozjak, blizu naših baraka, stajali su usidreni čamci, pa nas je osoba zadužena za nas vozila, stalno nas upozoravajući da budemo mirni i ne ljuljamo čamce. Dječaci, već kakvi su bili hrabri, dokazivali su se na razne načine, a jedan od njih je i zaplivao u jezeru pod budnim okom učitelja.
Tri dana avantura, tri dana onoga što nismo nikada doživjeli, čuli, ni vidjeli, malo je reći da su bili predivni. Nikakvih većih problema nije bilo. Tek sada vidim koliko smo bila dobra djeca, jer o alkoholu i drogi nije bilo niti govora, a kamoli da smo konzumirali. Svatko od nas je zadržao po neku priču o Plitvičkim jezerima, koja se i danas, sada već u zimi života, s veseljam prepričava.
Ruža Silađev
