Arhiv tekstova
Preko oceana i nazad
Fotografija je snimljena na dan vjenčanja ovo dvoje mladih, 1906 god. Mladenka je Marica Miloš, Šimicina, koju su zvali Tuta, a mladoženja je Nikola Miloš, Fajferov. Prije su u Sonti muške osobe po imenu Nikola, oslovljavali s Mika, pa je tako i ovaj mladoženja bio pznat kao Mika Fajferov. Mladenka je bila kao i sve žene u Sonti, domaćica, radnica u polju i domu. Mika je imao sreće te je bio stalno zaposlen u dvorcu Wendli Moora, znan kao Vajndlov salaš (današnji Mladi borac) na održavanju parka.
Vojsku je služio u Budimpešti, pa ga je supruga jednom prilikom 1909. posjetila i izvjesno vrijeme se i zadržala u gradu. Od mađarskih gospođa je naučila mnoge vrijedne stvari, a među njima najvrjedniju da je znanje moć. Vrativši se u Sontu, primjenjivala je stečeno znanje i prenosila na njihovu djecu i sve s kojima je dolazila u kontakt. Po povratku iz vojske Mika je nastavio raditi kod gospodina Moora.
Dunav se 16. svibnja 1924. izlio iz uobičajenog korita i svi usjevi su bili uništeni. Voda je dopirala do prvih kuća, a selo je već iste godine zahvatila glad. Mnogi su tražili i našli izlaz putovanjem u Ameriku. Te iste godine su otišli deseci Sonćana, a i kasnije 19. lipnja 1926. kada je rijeka ponovno nadošla, mnogi su krenuli u potragu za boljim životom i da spasu svoje najbliže.
Među njima je bio i Mika. Već kada je polazio (1924.), vjerovao je da će se, kad zaradi dovoljno novca, vratiti svojoj supruzi, kćerima Janji od 15 godina i Mandi od 12 i sinu Marku, starom 8 godina. Od Sonte do Zagreba putovalo se vlakom, pa sve do Splita. Tamo su se ukrcavali na brod za Ameriku, odnosno za Kanadu, put je trajao mjesec dana.
U to vrijeme Kanada je pružala priliku svakome. Raspoređen je u Toronto. Oni koji nisu znali jezik najviše su zapošljavani u poljodjelstvu, šumarstvu i rudarstvu. Mika se uposlio na jednoj farmi, pa je radio na hvatanju i kroćenju divljih krava. Bio je vrijedan radnik i opet je vidio spas u učenju i to kao prvo u svladavanju jezika. Usporedo je išao u školu. Čim je naučio jezik onoliko koliko je država propisala da se može snalaziti, napustio je mukotrpni posao s kravama i uposlio se u plinari. U slobodno vrijeme je čuvao djecu kod imućnih Kanađana. U Sontu je pristizao novac onoliko koliko je brod prometovao preko oceana i nazad. Supruga je kupovala zemlju, tada kao najveću vrijednost i odgajala djecu, koja su odrastala bez oca i pristizala za udaju i ženidbu. Prilično im je dobro išlo. Nakon desetak godina se već mogao vratiti domu, ali u Americi je tridesetih godina nastupila velika kriza, a krajem toga desetljeća i Europa je politički »gorjela«. Nije bilo administrativnih mogućnosti da se vrati. Nastavio je raditi za vrijeme Drugog svjetskog rata, a poslije rata, 1945. se vratio u Sontu. Od Amerike do Splita je putovao brodom Galeb, koji će kasnije postati Titov brod.
Opet se vratio istim putem preko Atlantskog oceana, Sredozemnog mora i Jadrana do Splita, a od Splita preko Zagreba vlakom do Sonte. Mika je donio deset velikih, okovanih, drvenih kofera punih vrijedne robe. Čekala ga je supruga i tada već poudavana i oženjena djeca. Pred njega su na željezničku postaju morali ići s nekoliko zaprežnih kola. Mnogo je pomagao bližu i dalju obitelj kao i mnoge poznanike. Supruga Marica i on su nastavili raditi na svojoj mukotrpno stečenoj zemlji, zajedno s djecom.
Fotografiju svojega dide i bake s najvećim poštovanjem čuva njihova unuka Elizabeta Dedeić, rođena 1935., koja živi u Novom Sadu. Osim ove fotografije često razgleda i druge, jer je vezuju za svoje porijeklo u Sonti, a naročito za svoju baku Tutu kod koje je stanovala i pohađala prvi i drugi razred osnovne škole.
Ruža Silađev
