Arhiv tekstova
Alaska (ribarska) struka – nekad i sad
Povijest Monoštora, naročito ona koja se tiče izvora života, bilo kao način prehrane bilo kao izvor zarade usko je povezana s geografskim položajem mjesta, a to je oslanjanje na prirodu, u ovom slučaju vodu, kao temeljni resurs. Činjenica da je Monoštor kroz povijest bio u vječitoj interakciji s Dunavom uvjetovala je i način života stanovništva. Značajan vodeni prostor koji se danas zove Gornje Podunavlje na teritoriju Srbije i Kopački rit na teritoriju Hrvatske nekada su bili ozbiljan izvor zarade i prehrane za puk.
Alaska-ribarska centrala profesionalnih ribara na ovom području nalazila se u Apatinu, što znači da su svi monoštorski ribari morali odnositi ulovljenu ribu centrali. Riba se prevozila Dunavom posebnim čamcima i morala je stići u centralu živa. Ondašnjim jezikom reklo bi se da je u Monoštoru radila ispostava – manipulacija ribarske centrale Apatin. Njena adresa je bila u Dunavskoj ulici broj 80. Tu je postojala ribarska kuća i velika Barka u koju je moglo stati i do vagon (10 tona) ribe. U periodu poslije Drugog svjetskog rata broj profesionalnih alasa kretao se od 34 do 60. Oni su među sobom bili rangirani na male i velike. Neki od njih su imali kalfe i učenike. Svi su kod započinjanja radnog odnosa, odnosno kada su postali alasi, zaduživali u centrali čamce, ribarski alat, gumene kabanice i čizme. Svaki alas imao je teren na kojem je smio loviti ribu. Također je svaki imao i obvezu svakog dana nakon obavljenog posla predati živu ribu na manipulaciju-barku koja se mjerila i upisivala u poslovne knjige. Može se reći da je ribe bilo u izobilju, i to svih vrsta. Događalo se da se ulovi i moruna koja nije klasična slatkovodna riba. Stanovništvo je moglo kupiti ribu iz barke i ona je imala nisku cijenu za ono vrijeme.
Alasi su primali mjesečnu plaću i imali su mirovinski staž. Najznačajniji ribarski alati bili su vrška, razne mreže, pendalov, keca, bućka, prester, halov. Bilo ih je još, ali ovi su spram vodostaja, mjesta gdje se primjenjuju, načina na koji se primjenjuju, njihovog oblika, broja ljudi koji je potreban da bi se koristili, za koju riblju vrstu su predviđene i veličine, najinteresantniji. U Monoštoru se u to vrijeme u okviru osnovne škole moglo učiti za alasa. Nastava se odvijala u večernjim satima po dolasku s posla. Polaznika nije bilo mnogo, jer se posao alasa mogao obavljati i bez završene škole. Za vrijeme zimskih mjeseci, kada se manje ili nikako »alasilo«, cijela obitelj alasa sudjelovala je u pravljenju, popravci, krpanju i pletenju novih mreža i drugih alata koji su korišteni u poslu.
Vodoprivrednim i meliracijskim zahvatima došlo je do ukorićenja Dunava i drastičnog smanjenja teritorija – površina na kojoj se mogla obavljati alaska djelatnost, te je 1963. godine manipulacija prestala s radom. U novije vrijeme alaska dozvola kupovala se od JP-a Vojvodinašume. Danas nema registriranog alasa u Monoštoru, a može se reći da su drastično smanjenje ribljeg fonda i velike obveze spram kupljene dozvole najveći razlozi koji ne daju nadu da će se ovim poslom netko baviti u budućnosti.
Željko Šeremešić
