Arhiv tekstova
»Kultura sjećanja«
Kultura je višeznačna riječ; u Rječniku stranih riječi nabrojano je bar šest značenja: npr. skup znanja običaja i postignuća određenog društva ili određene epohe ili viši, razvijeniji odnos prema nečemu, savršeniji vid vladanja nečim; istančanost, prefinjenost. U mojoj struci i sociologiji poznat je izraz kultura stanovanja, ali s izrazom »kultura sjećanja« ovih dana sam se prvi put susreo u komentaru na jednoj privatnoj TV postaji, koja je vrlo bliska vladajućoj stranci i njenom predsjedniku. Tom priliko hvaljen je Dvostruki Predsjednik povodom filma Dara iz Jasenovca; rečeno je da je on obnovio »kulturu sjećanja« podrškom ovom filmu. Nekoliko dana kasnije na glavnom kanalu državne televizije u polusatnoj emisiji govorilo se o ovom filmu, a redatelj filma je govorio dosta zbrkano. Teško je bilo hvatati bilješke, ali uspio sam zabilježiti sljedeće: »da je njegov film ‘kultura sjećanja na naše žrtve’, (...) da se ne zaboravi (...) da je to sveta tema (...) da je (njegov) film oruđe, oružje istine«. O tome što je istina mogli bismo diskutirati. Primjerice, treba saslušati i drugu stranu. Pretpostavljam da je on autor kontroverzne kovanice »kultura sjećanja«, koja se sada uveliko plasira u medijima, čak i povodom neke izložbe starih fotografija. Svaka osoba ima vlastita sjećanja, to nikakve veze nema s pojmom »kultura«. Mogu li se ja i »nekulurno« sjećati? Ili: ako se moja sjećanja ne podudaraju s njegovim, onda sam ja nekulturan i ne volim njegov narod? U doba socrealizma sindikalna organizacija obvezno je organizirala kolektivne izlete u gradove i na mjesta značajnih događaj iz II. svjetskog rata. Tako smo bili na mjestu jasenovačkog »radnog logora«, koji krasi jedan cvijet od betona, djelo mog pokojnog profesora Bogdana Bogdanovića. Bili smo i u muzeju, a gledali smo i dokumentarne filmove, poput filma Krv i pepeo Jasenovca, snimljen 1983. godine (film je dostupan i danas na netu). Povodom ovog filma sjetio sam se autora »betonskog cvijeta«, pa ću s vama podijeliti moja sjećanja na njega.
Bogdan
Mi studenti smo profesora Bogdana Bogdanovića (1922. – 2010.) jednostavno zvali samo Bogdan. Neki drugi su imali i posprdna imena npr. Vlado Konj. Meni je u VIII. semestru Bogdan predavao predmet savremena arhitektura i urbanizam, ali ispit nisam polagao kod njega nego kod njegovog asistenta Ranka Radovića, jer je Bogdan tada bio u SAD-u na studijskom putovanju. Kada se vratio iz Amerike, svi smo se zabezeknuli kada smo ga vidjeli u trapericama, jer je prije toga uvijek bio obučen u elegantno crno odjelo. Koliko se sjećam, tada je postao i dekan fakulteta i uveo program »Nove arhitektonske škole«. Biran je i za gradonačelnika Beograda. Ovu funkciju je obnašao u periodu od 1982. do 1986. godine, kada se pojavio zloslutni dokument Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) Memorandum. Budući da je Bogdan bio dopisni član ove institucije, znao je razloge i ljude koji su pisali ovaj dokument i žestoko ih je kritizirao i iz prosvjeda je dao ostravku na članstvo u SANU. Zauzvrat, tada već nastupajuća generacija »komunista nove orijentacije« napala ga je žestoko: da ne gleda »srpske interese«, da je »anatisrbin« itd. samo zato što se suprostavljao rastućem bezumlju. U mjestu pored Beograda Mali Popović organizovao je »letnju školu arhitekture« i sa svojim studentima iz ove škole sudjelovao je s jednim performansom na jednom BITEF-u (predstava je održana u Malom Popoviću). Koliko se sjećam tema je bila kako nastaje jedan grad, kako nastaje njena kultura i jezik. Ta tema je jako zanimala Bogdana, napisao je o tome i jednu knjigu Urbanističke mitologeme. Kada je u Srbiji pobijedila miloševićevska linija (posljedica se sjećamo), Bogdan i njegovi studenti su izbačeni iz »seoske škole« arhitekture; a nastala dokumentacija je uglavnom uništena, bar su mi to kolege ovako ispričali. Pretražujući po netu, naišao sam na jedan članak iz 1992. godine u kojem novinar piše da je na kući gdje je Bogdan stanovao bio ispisan grafit: »ovde se nalazi ustaški stan Bogdana Bogdanovića«. Valjda što je isprojektirao kameni cvijet u Jasenovcu! Ubrzo je sa ženom emigrirao u Beč, gdje je i umro.
Moji susreti s Profesorom
Budući da su ova moja sjećanja, držim za pravo da govorim i o mojim kasnijim susretima s Bogdanom. Poslije studija, školske godine 1983./84. upisao sam postdiplomske studije, koje je vodio Ranko Radović. Bogdan nam je držao neka uvodna predavanja budući da se tečaj zvao »Razvoj arhitekture i naselja«, a to je bila njegova glavna tema u životu. Sljedeći put smo se sreli u Subotici, povodom jedne kazališne predstave u kojoj sam napisao dio teksta o nastanku mog grada, a predstava se bavila i temom kako nastaje jedan pravi grad. Valjda ga je redatelj zato i pozvao. Poslije igrokaza otišli smo On i njegova supruga u kafić Papillon, na kavu i čašicu razgovora. Lokal mu se izuzetno svidio i bio je pun hvale što se Subotice i njenog centra tiče. Na moju najveću žalost kafić je kasnije demontiran i njegovi rezbareni elementi spremljeni u neki depo, s obećanjem da će se ponovo montirati u novoj kazališnoj zgradi. Nažalost, Bogdan je preminuo, kazalište je još u tijeku izgradnje, a i centar se polako i sigurno ruši. Eto to su moja sjećanja na Jasenovac, na Bogdana i ta davna, zla vremena.
