Arhiv tekstova
Svečani ulazak u Jeruzalem
Cvjetnica slavi Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali i nagoviješta u što taj svečani ulazak Isusa uvodi. Postupci naroda u nama otvaraju brojna pitanja, koja je potrebno da sami sebi postavimo.
Svečani uvod u muku
Isus dolazi u Jeruzalem jer je došlo vrijeme da dovrši svoje poslanje, došlo je vrijeme da umre za spasenje ljudi. Ulazi u grad na magarcu, baš kao što je prorok najavio. Narod kliče, pozdravlja svoga Mesiju. I izgleda kao da su konačno svi u njemu prepoznali onoga o kome su govorili proroci, kao da je konačno narod razumio sve ono što je govorio i činio. No, izgledalo je i kao da neće Isus svoj put završiti na križu, jer otkud bi narod u smrt poslao Mesiju kojega stoljećima očekuje.
Međutim, svečani ulazak u Jeruzalem nije imao svečani nastavak za Isusov život, nije odgođeno dovršenje njegova poslanja. Božja volja se uvijek mora dogoditi onda kada se ispuni vrijeme. Ipak, ostaje slika naroda kao prevrtljive mase koja se priklanja velikašima, koja je u stanju i Mesiju izdati, ako glavešine tako traže. Zato se Isus nije dao prevariti klicanjima i veličanstvenim dočekom. Koračao je sigurno ulicama znajući da će za samo koji dan tuda proći noseći svoj križ, te da će, kao što je sada slavljen, od iste te mase biti pogrđivan. Sada se svi guraju kako bi ga vidjeli, kako bi mu bili što bliže, a kada bude nosio križ, samo će tek dvoje ljudi, Šimun Cirenac i Veronika, učiniti korak prema njemu i ponuditi mu pomoć.
Od slavljenja do poniženja, od veličanja do osude proći će tek koji dan. Sada Mesija, uskoro pogrđen kao razbojnik, onaj koji buni narod, huli na Boga. Palmine grane zamijenit će bičevi. Isus zna što ga čeka, to je sve dio Božjega spasenjskoga plana. Ipak, mnogi koji su ga zatajili i osudili zbog svojega kukavičluka i straha za same sebe, a među njima i njegovi učenici, nisu to tako morali učiniti. No, ono ljudsko u njima pobijedilo je njihovu vjeru. Pokleknuli su pred strahom i pred masom koja je tražila Mesijinu smrt. Time je Isusova pobjeda bila još sjajnija, a Božja ljubav očitovana na još veličanstveniji način. Jer Bog od spasenja nije izuzeo nikoga, njegova ljubav jednako je prihvatila sve te dvolične i uplašene, sve te koji su jedan dan bili uz njegovog Sina, a sutra ga iznevjerili. Mnogi među njima vrlo brzo su shvatili da su pogriješili i Bog im je oprostio. Već Isusova molitva za sve njih dok umire na križu pokazuje koliko Bog voli čovjeka, te da mu je spreman sve oprostiti.
Jesmo li odbacili Boga?
Isusov svečani ulazak u Jeruzalem potiče nas da se zapitamo jesmo li i sami, poput ove svjetine, dvolični prema Bogu. Jesmo li ga i mi jedan dan slavili, a drugi nijekali i optuživali? Ljudski je život pun uspona i padova, pa tako i čovjekova vjera doživljava razne preobrazbe. Vjernici smo i puno puta samo hvalili i slavili Boga, osobito kada smo prepoznali njegove blagoslove u svome životu, kada je uslišio naše žarke molitve i sačuvao nas od mnogih opasnosti. Međutim, koliko smo ga puta zanijekali zbog straha za sebe. No, nije nam tada bio ugrožen život nego smo možda bili izloženi nekim neugodnostima. Nismo se htjeli razlikovati od mnoštva, pa smo odabrali da odbacimo Boga. Ne želim dijete upisati na vjeronauk jer je jedino u razredu, ne želim petkom postiti jer mi je neugodno pred kolegama na poslu, ne želim ići na misu jer su svi tada na utakmici, ne želim biti drugačiji po tome što vjerujem u Boga. Mnoštvo je takvih situacija u kojima postupamo kao ova masa koja jedan dan slavi Krista, a drugi dan ga odbacuje i šalje na križ. Ali, Krist nas razumije i za nas moli: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,34). I oprostit će nam kad spoznamo što smo učinili i pokajemo se. Bog želi spasiti svakoga, jer je njegova ljubav neizmjerna prema svakom pojedincu, on se raduje našem povratku kao pastir pronađenoj ovci ili otac povratku sina. To je ono što nas ohrabruje i vraća nam nadu, jer znamo da nakon svega nismo od Boga ostavljeni nego on čeka naš povratak.
Učiti od Krista
I kao što su ljudi iznevjerili i odbacili svoga Mesiju tako će odbaciti i drugog čovjeka, koliko god omiljen među njima bio. Ako nam se to dogodi, zaboljet će. I Isusa je zaboljelo. No, čovjek uvijek utjehu može pronaći u Bogu. Jedino Bog može zaliječiti rane i dati snagu. Iako smo povrijeđeni, moramo oprostiti, a ne uzvraćati, te moliti za one koji su nas povrijedili kao što je Isus učinio. Kršćanin mora učiti od Krista, a ne od svijeta, kako bi svi mogli poznati da smo njegovi učenici.
