Arhiv tekstova
»O samostalnom bunjevačkom jeziku se ne može govoriti«
U svezi najnovijih prijepora glede tzv. bunjevačkog jezika, koji su nastali nedavnim prihvaćanjem inicijative Skupštine grada Subotice da on postane jezik u službenoj uporabi na teritoriju cijeloga Grada, čini se važnim javnosti nanovo prezentirati i stajališta Mađarske akademije znanosti o bunjevačkom pitanju. Naime, pitanje podrijetla i identiteta Bunjevaca aktualiziralo se u Mađarskoj početkom 21. stoljeća, kao slučaj koji je sjevernom susjedu izvezen, odgovorno tvrdimo, s ove strane granice.
U okvirima jasno definiranih procedura dobivanja statusa nacionalne manjine u Mađarskoj, nakon pokretanja inicijative od najmanje 1.000 pripadnika zajednice, Mađarska akademija znanosti mora dati svoje stručno mišljenje, nakon čega mađarski Parlament glasovanjem zastupnika donosi konačnu odluku. Prva takva inicijativa u Mađarskoj od strane onih Hrvata koji sebe smatraju samo Bunjevcima bila je 2006., a mađarski je Parlament 21. rujna 2006. velikom većinom glasova odbio istu (334 glasa protiv, 18 za i 7 suzdržanih). Druga takva inicijativa pokrenuta je 2010., Mađarska akademija znanosti ponovno je izdala svoja znanstveno potkrijepljena stajališta o podrijetlu i identitetu Bunjevaca, temeljem kojega je mađarski parlament 16. svibnja 2011., također velikom većinom glasova, drugi puta odbio inicijativu (258 glasova protiv, 21 za i 41 suzdržan). Budući da mađarski zakoni predviđaju da ista narodnosna skupina može dva puta pokretati »narodnu inicijativu«, a kako inicijativu Bunjevaca nehrvata mađarski Parlament dva puta nije prihvatio, »bunjevačko pitanje« u Mađarskoj je riješeno!
Bunjevci su svojim jezikom, vjerom i kulturom dio hrvatske zajednice
Spomenuto, drugo i prošireno stajalište Mađarske akademije znanosti, objelodanjeno u povodu narodne inicijative za priznavanje Bunjevaca kao samostalne nacionalne manjine u Mađarskoj, objavilo je u prijevodu na hrvatski jezik početkom 2015. godine Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice u publikaciji pod nazivom O Bunjevcima u Mađarskoj. Autori ove kratke studije su dr. sc. Agnes Tóth i dr. sc. Balázs Dobos, prijevod s mađarskog na hrvatski jezik potpisuje Đorđe Dragojlović, dok je stručna redaktura teksta djelo dr. sc. Slavena Bačića i Živka Mandića. Kako su u predgovoru naveli redaktori, objava mišljenja Mađarske akademije znanosti na hrvatskom jeziku motivirana je željom da bude »važan stručan prinos politički motiviranim identitetskim prijeporima o Bunjevcima«, napose kada je u pitanju kako znanstvena tako i druga zainteresirana javnost u Vojvodini.
U ovome kratkom napisu, a u kontekstu naravi jezične baštine i pratećih jezičnih praksi u ovoj skupini Hrvata u Mađarskoj, iznijet ćemo glavne ocjene iz stajališta Mađarske akademije o ovome pitanju. Prvo je, kako stoji na početku u sažetom prikazu studije redaktora, da »u suvremenoj mađarskoj stručnoj literaturi prevladava stajalište kako su Bunjevci, po svojim etnografskim, povijesnim i jezičnim značajkama, jedna od hrvatskih skupina u Mađarskoj« (str. 5, istaknuo T. Ž.) i drugo – »u vrijeme formiranja modernih nacija, Bunjevci svojim jezikom, vjerom i kulturom ulaze u okvir hrvatske nacije, ali kako su na njezinu geografskom obodu te odvojeni državnim granicama, zadržavaju neke posebne etničke značajke i lokalno-etničku identitetsku svijest« (str. 5, istaknuo T. Ž.).
U samome Akademijinom mišljenju, u dijelu »Što je prethodilo bunjevačkoj manjinskoj inicijativi?«, najprije zatičemo stav tadašnjeg predsjednika Mađarske akademije znanosti Józsefa Pálinkása, koji je u odgovoru, nakon susreta s jednim od glavnih nositelja bunjevačke narodnosne inicijative Mijom Mujićem, nedvosmisleno ustvrdio sljedeće: »… na temelju pisama Istvána Nyomárkayja i Miklósa Marótha, o samostalnom bunjevačkom jeziku se ne može govoriti«! (str. 11). Nyomárkay i Maróth glasoviti su slavisti iz Mađarske.
Hrvatski jezik – jedan od ključnih markera nacionalnog identiteta Bunjevaca
Prema mađarskom manjinskom zakonodavstvu, jezik je jedan od ključnih markera nacionalnog identiteta. Naime, definicija nacionalne manjine iz § 1. stavak 2. Zakona br. LXXVII. iz 1993. godine o pravima nacionalnih i etničkih manjina glasi: »U smislu ovog zakona, nacionalna i etnička manjina (...) svaka je autohtona etnička skupina koja na teritoriju Republike Mađarske živi najmanje sto godina, koja je u odnosu na stanovništvo države u brojčanoj manjini, čiji su pripadnici mađarski državljani, a od ostalog dijela stanovništva razlikuje se po vlastitom jeziku, kulturi i tradiciji i istodobno izražava svijest o zajedničkoj pripadnosti koja je usmjerena na očuvanje svega spomenutoga te na izražavanje i obranu interesa njihovih povijesno nastalih zajednica« (str. 12, istaknuo T. Ž.). Dalje, autori akademijinog mišljenja ovako sažimaju citirani zakonski članak: »Sukladno odredbama važećega manjinskog zakona, pripadnici manjina mogu biti isključivo mađarski državljani. Zakon nadalje propisuje nekoliko objektivnih uvjeta: stoljetnu naseljenost (nije jasno od kada se računa), brojčana inferiornost, kao i postojanje vlastitoga jezika, kulture i tradicije. Subjektivni je element određenja svijest o zajedništvu, koja je usmjerena na očuvanje svega navedenog te na izražavanje i obranu interesa zajednice« (str. 12, istaknuo T. Ž.).
Kada je, pak, riječ o kontekstualnoj konkretizaciji takve zakonske odredbe na Bunjevce, autori Akademijina mišljenja iznose sljedeće činjenice i argumente. U dijelu »Bunjevci u Mađarskoj«, izdvojit ćemo tvrdnju kako mađarska stručna i znanstvena literatura nakon Drugoga svjetskog rata Bunjevce »nedvosmisleno svrstava u Hrvate«, uz izravno navođenje desetak djela, koje potpisuju znanstvenici Hrvati, Mađari i Srbi iz Mađarske (Danilo Urošević) (str. 13). Kada je riječ o govornom jeziku, u studiji se konstatira sljedeće: »Bunjevci su hrvatska etnička skupina koja živi u Bačkoj i govori ikavskom varijantom zapadnohercegovačkoga novoštokavskog dijalekta, te se koristi latinicom, iako je prema jeziku bliža Srbima [najzamjetnija je značajka bunjevačkog narječja ikavski govor, koji u srpskom jeziku ne postoji, a svojstven je pretežnom dijelu govornika hrvatskoga jezika; glede rječnika te morfonološkog i sintaktičkog ustrojstva bunjevačko narječje neusporedivo je bliže hrvatskomu jeziku – prim. Živka Mandića], ali se vjerom vezuje uz Hrvate. Usprkos tomu, jezik je veoma blizak hrvatskome književnom jeziku« (str. 13, istaknuo T. Ž.). Dakle, i više nego nedvosmisleno stoji kako u Bunjevaca može biti riječi samo o inačici jednog hrvatskog dijalekta, a ne o nekakvom standardnom jeziku!
Na koncu, u mišljenju Mađarske akademije znanosti o podrijetlu i identitetu Bunjevaca zatičemo još jedan dio koji se odnosi na jezik, a u kontekstu nacionalno integracijskih procesa. Naime, na str. 16 dr. sc. Agnes Tóth i dr. sc. Balázs Dobos navode sljedeće: »Tijekom XIX. stoljeća ideja južnoslavenskog jedinstva nije imala mnogo zagovornika među bačkim Bunjevcima. Štoviše, kodifikacija hrvatskoga književnog jezika u tom stoljeću na temelju ijekavske varijante štokavskog dijalekta (Lj. Gaj) još je i olakšala njihovu integraciju u hrvatsku naciju«. Očito, i jezična je srodnost ikavskog štokavskog dijalekta, kojim su se Bunjevci služili, pridonijela nacionalnoj integraciji ove hrvatske subetničke skupine u suvremenu hrvatsku naciju.
Tomislav Žigmanov
