Arhiv tekstova
Titus Mačković
Stara razglednica iz kolekcionarskog fundusa Ljudevita Vujković Lamića, datirana na 31. prosinca 1916. godine, prikazuje tzv. lijevu stranu Strossmayerove ulice (tada Eötvös) i u prvom planu zgradu Narodne štedionice, u Subotici mnogo poznatije pod nadimkom Žuta kuća. Ovo impresivno zdanje prvi je veliki projekt zasigurno najpoznatijeg arhitekta sjevera Bačke Titusa Mačkovića, rođenog 15. ožujka 1851. godine u Subotici, u obitelji subotičkog odvjetnika Benedeka Mačkovića i supruge Marije, rođ. Vasas. Studirao je arhitekturu na prestižnim sveučilištima onoga vremena, počevši u Zürichu na Politechnikumu, gdje je u to vrijeme predavao glasoviti Gottfried Semper, koji će u znatnoj mjeri kasnije utjecati na njegovu kreativnu osobnost. Potom se prebacio u Aachen i Beč, ali na svom putu akademskog usavršavanja do diplome nikada nije uspio stići. Nakon neuspješnog okončanja studija, vratio se u rodni grad i temeljem položenih ispita i stečenog znanja odlučio je otvoriti 1874. godine svoj studio i djelovati kao slobodni umjetnik.
Osebujni opus
Umjetnički doprinos razvoju gradske jezgre i prepoznatljiv inženjerski potpis Titusa Mačkovića nalazi se na preko 400 subotičkih građevina, među kojima su zasigurno najpoznatije još i Trošarina (1890.), palača Manojlović (1881.), palača gradonačelnika Lazara Mamužića (1891. – 1892.), eklektička kuća Đorđa Manojlovića (1881.) i brojne druge. Neumorni kreator doslovno je svojim »arhitekturama« oslikao Suboticu u vremenu njenog najvećeg ekonomskog i kulturnog prosperiteta, nižući građevine i oplemenjujući izgled trećeg po veličini grada u Ugarskoj. Funkciju glavnog gradskog arhitekta obnašao je u dva navrata (1878.-1879.) i (1884.-1890.), u međuvremenu djelujući i kao građevinski poduzimač te vlasnik ciglane. Njegov prepoznatljiv izričaj ogleda se prije svega po utjecaju arhitekture tipične za srednju Europe koncem 19. stoljeća (eklektički-historicistički stil), no poslije udovoljava željama svojih imućnih klijenata i projektira u duhu mađarske secesije i njemačkog jugendstila, nadolazećih popularnih trendova. Respektabilni ugled i nadaleko poznata reputacija priskrbili su mu odgovorno mjesto glavnog nadzornika prigodom radova na izgradnji i dovršetku enterijera Gradske kuće (1908.-1912.), secesijske ljepotice kakvom se malo europskih gradova može podičiti. Oko nje, u užem i širem središtu grada nema ulice u kojoj se ne nalazi barem jedna »njegova zgrada«, poput vila, škola, tvornica, bolnica, vojarni, glavnih ili pomoćnih objekata, te za Suboticu posebno značajnih vjerskih građevina. Mačković je vodio obnovu i dogradnju crkve sv. Terezije Avilske, ali i sudjelovao u radovima prilikom izgradnje crkvi sv. Roka i sv. Jurja. Ipak, njegov najprepoznatljiviji vjerski objekt u Subotici je restauracija kapele sv. Roka (1885.) koja je prvobitno izgrađena 1738. godine.
Tužan kraj
Po mnogima jedan od najutjecajnijih subotičkih građevinara, Titus Mačković umro je 17. rujna 1919. godine u subotičkoj bolnici (koju je sam projektirao) poprilično osiromašen i gotovo zaboravljen od svih. Grandiozni projekt prve gradske ciglane, u koji je uložio gotovo cijeli obiteljski imetak i dodatno se kreditno opteretio, nije donosio očekivani profit već je naprotiv proizvodio velike gubitke uslijed nerentabilnog poslovanja. Njegova napredna ideja po kojoj su subotičke građevine u budućnosti trebale biti podizane od čvrstog materijala (opeka), a ne dotadašnjeg zemljanog naboja, zaživjela je tek mnogo godina kasnije. Baš kao i njegova pravila iz 1887. godine po kojima bi se Subotica trebala razvijati i prostorno širiti, te studija o palićkim vilama, parkovima i vinogradima iz 1904. godine. Dokle god je većih ili manjih impresivnih subotičkih građevina, njegovo djelo ostaje besmrtno u svakom pogledu na njihovu ljepotu i estetski doprinos graditeljskoj kulturi najvećeg grada na sjeveru Bačke.
D. P.
