Arhiv tekstova

Ferdo Livadić, prvi moderni hrvatski skladatelj, rođen je 30. svibnja 1799. u Celju, a preminuo, 8. siječnja 1879. godine u Samoboru. Bio je začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda. Osnovnu školu završio je u Samoboru, a gimnaziju je pohađao u Zagrebu. Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, gdje mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe. U Zagrebu je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu. Godine 1815. otac ga šalje u Graz na studij prava. U isto je vrijeme Livadić je studirao i glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera, prijatelja Beethovena i Schuberta. 

Nakon što je diplomirao pravo 1822. godine, želio je otići u Beč i steći doktorat, te nastaviti svoje glazbeno obrazovanje, ali mu je otac, u skladu s tetkinom oporukom, predao imanje, te se Livadić morao vratiti u Samobor. Punih 56 godina proveo je u svome dvorcu, gdje su mu stalni gosti bili Ljudevit Gaj, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski i mnogi drugi. Posjećivali su ga i mnogi strani umjetnici: Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov, Cecilija Frank, kao i glasoviti Franz Liszt za svoga posjeta Zagrebu 1846. godine.

Livadić je proučavao i sakupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu »Još Hrvatska nij’ propala« na tekst Ljudevita Gaja, koja je ubrzo postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi puta javno je izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine Livadićev skladateljski opus sadrži: 150 popijevki, 70 skadbi za glasovir, desetak zborskih te 25 duhovnih pjesama. Livadić je uz Vatroslava Lisinskog najznamenitija glazbena osoba svoga vremena.