Arhiv tekstova
Krist je umro da mi živimo
Sve je bliže blagdan Uskrsa, pa samim tim i Veliki petak, kada se spominjemo Kristove smrti. Tako nas i liturgijska čitanja polako uvode u te dane, te nas podsjećaju da svoju pripravu za Uskrs, ali i za konačni susret s Kristom moramo ozbiljno shvatiti.
Muka iz ljubavi
Kroz cijelu korizmu se u pobožnosti Križnoga puta prisjećamo strašne muke koju je Krist za nas podnio. Ta je muka bila još strašnija od onoga što u postajama križnoga puta spominjemo. Krist je prije razapinjanja najprije bio izbičevan, a nakon toga izložen poruzi vojnika, koji su mu zadali nove fizičke boli okrunivši ga trnovom krunom. Proučavajući rimske običaje bičevanja i razapinjanja jedino što možemo je zgroziti se nad ljudskom okrutnošću, koja je mogla smisliti sve te naprave i metode za mučenje, koje čovjeku nanose strahovitu bol, ali ga ne ubijaju nego ga ostavljaju da u teškim mukama što duže umire.
Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Zbog svoje božanske naravi znao je što ga čeka, jer to što će proživjeti u posljednjim danima svoga života bila je cijena koju je morao platiti da bi čovjeku pružio mogućnost spasenja. Platiti tu cijenu pristao je dobrovoljno iz ljubavi prema ljudima. Ipak, bio je i pravi čovjek i ljudska narav u njemu proživljavala je agoniju iščekujući te strašne dane: »Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti« (Heb 5,7). »Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa! No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,27-28). Nije se on predomislio i odustao od izvršenja Božjeg spasenjskog plana, samo je ono ljudsko u njemu bilo izloženo strahu od muke, jer je ono božansko znalo što će sve pretrpjeti. U agoniji i strahu, dok čeka svoj čas, Isus se moli, predaje Bogu Ocu svoju patnju. Ostavlja nam tako primjer da i mi, kada nastupe teški životni trenuci, kada ne vidimo izlaz i bojimo se što će dalje biti, molimo Gospodina da se izvrši njegova sveta volja. Jer, ljudi često u takvim trenucima izgube vjeru, naljute se na Boga i predbacuju mu za to što ih je snašlo. Različiti su uzroci ljudskih nevolja, no ljutnja i odbacivanje Boga nikada ne mogu biti dobro rješenje, jedino molitva i stavljanje svega u Božje ruke je ono na što nas Krist upućuje.
Umiranje donosi plod
Kao što je u svojim prispodobama često koristio slike iz svakodnevnog života zemljoradnika, tako Isus i o svojoj smrti govori koristeći se takvim slikama: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12,24). Iskustvo nas uči da umiranje sjemena znači rađanje nove biljke, koja će donijeti još novog sjemena. Tako Isus mora umrijeti da bi ljudima darovao novi život. No, kada znamo da je njegovoj smrti prethodilo mučenje, ne bismo li trebali s više zahvalnosti pristupati Isusu, ne bismo li trebali pokušati uzvratiti tu ljubav iz koje mu nije bilo teško sve za nas pretrpjeti, ne bismo li trebali u ove dane pokazati zahvalnost? Ili Isusovu smrt promatramo tek kao neki povijesni događaj koji se dogodio nekada davno? Isusova smrt nije povijesni događaj, ona je spasenjski događaj koji nam je otvorio vrata raja, a koji se dogodio u povijesti. Na tome mu trebamo biti zahvalni uvijek, a osobito u ove dana kada nas Crkva na to podsjeća.
Isus je, poput sjemena, morao umrijeti da bi odnio plod, spasenje cijelome svijetu. No, i čovjek mora tako umirati da bi donosio plodove. Međutim, naše umiranje ne treba biti fizičko. To je umiranje svojoj sebičnosti, samoživosti, egoizmu… Tek kada prestanemo gledati samo sebe i samo svoju korist, počet ćemo primjećivati druge i njihove potrebe, a tada, da bismo za njih nešto učinili, morat ćemo mnogo toga što smo za sebe željeli jednostavno propustiti. Kao što je Krist stavio ljude na prvo mjesto i za njih se odrekao života, tako i mi trebamo biti spremni odricati se za druge. Ali, naše umiranje treba biti i za Krista. Slijediti njega u svemu znači odreći se mnogo toga što nam je primamljivije i zanimljivije. Konačni plod takvoga odricanja je spasenje koje nam je Krist zavrijedio svojom smrću. No, dok do tog konačnog ploda ne dođemo, vidjet ćemo mnoštvo plodova dok još živimo ovdje na zemlji. A kršćanin, da bi bio dostojan tako se zvati, mora stalno donositi plodove, stoga mora i umirati.
