Arhiv tekstova
Kovačevi lješnjaci u bođanskom ataru
Na oko kilometar i pol od centra Bođana, u tzv. bođanskom ataru, na površini od dva hektara nalazi se oko tisuću sadnica lješnjaka, koje je obitelj Kovačev počela gajiti prije 15 godina. U ovaj su se izazovan posao upustili silom prilika, budući da je glava obitelji Pavle Kovačev, po zanimanju poljomehaničar, zbog privatizacije firme u kojoj je radio, ostao bez posla. Inicijativa i ideja za sadnjom lješnjaka potekla je od njegove supruge Štefanije, kojoj se u prvi mah činilo da je u pitanju profitabilan i ne previše zahtjevan posao, što se ubrzo ispostavilo da i nije baš tako. No, nisu se pokajali, a jedan od dokaza za to je i činjenica što se uz sav taj višegodišnji rad i obilje lješnjaka u ovoj obitelji i danas rado i često jede ovaj orašasti plod.
Počeci proizvodnje
Ljubav prema voćarstvu i boravku u bođanskom ataru Bođanac Pavle Kovačev, rodom iz Bača, gaji iz djetinjstva, tj. iz vremena kada je kao dijete odlazio u vinograd u berbu, a kasnije u šljivik svog djeda. U to vrijeme sigurno nije ni sanjao da će na djedovini jednog dana uzgajati lješnjak. No, ostavši bez posla i razmišljajući čime bi se, uz ratarstvo, mogao još baviti, supruga Štefanija je došla na ideju da posade lješnjake. Nakon premišljanja i vaganja, sadnice su 2006. godine zasađene, prvobitno na hektar i 30 ari (560 komada), uz naknadno proširenje na dodatnih 70 ari, pa tako obitelj Kovačev danas raspolaže s oko tisuću sadnica na dva hektara.
»To je u to vrijeme još bilo u povoju, na ovim terenima nitko nije imao zasad lješnjaka, osim jednog čovjeka u Vajskoj, koji je posadio jedan hektar. Otišli smo kod njega, vidjeli to, svidjelo nam se pa smo i mi počeli s tim, informirajući se dodatno i putem literature. Te jeseni smo počeli pripremu, ogradili smo taj dio i ugovorili sadnice iz Subotice, a kada smo trebali saditi, čovjek nam kaže da ih nema. To je bio šok, jer je to ljeto bilo izuzetno sušno, priprema je bila jako teška. Onda smo se konzultirali s tim čovjekom iz Vajske koji nas je uputio na vajštansku tržnicu gdje su se na jednoj tezgi prodavale sadnice iz Kamenara iz okolice Kruševca. Kupili smo ih, zasadili i primilo se gotovo sve (oko 95 posto)«, prisjeća se Pavle početka priče s lješnjacima.
Za dobar primitak i rod najvažnija je, kaže on, priprema zemljišta, a što se tiče same zemlje, lješnjak nije zahtjevan.
»Ovdje je gornji oranični sloj gajnjača (28-30 cm), a ispod je pijesak, što lješnjaku savršeno odgovara. Što se tiče gustine sadnje, Ministarstvo zahtijeva razmak od 5 m između redova i 4 m između sadnica, ali ova naša vojvođanska zemlja je plodnija i ona može podnijeti i manji razmak. Uz lješnjake su razvučena crijeva i navodnjavamo ga sistemom ’kap po kap’. Prvo smo zbog nedostatka novca imali trake, ali budući da su ih djetlići bušili, preko Ministarstva smo uzeli tvrda crijeva, kupio sam i novu crpku i tu smo ostvarili neki povrat.«
Rod, vijek trajanja, zaštita...
Na prvi rod lješnjaka se, za razliku od velikog broja voćki, čeka četiri-pet godina, ali kad počne rađati, iz godine u godinu je sve veći.
»Već u četvrtoj godini je bilo nešto lješnjaka, a u petoj, na hektaru i 30 ari rodilo je oko 150 kg u ljusci. Znači, bilo ga je oko 30-40 kg očišćenog, taman za mobu koja je bila u sadnji i za prijatelje. Sljedeće godine rod je povećan na 150 kg, pa 600-700 kg samog ploda. Svake godine nam rađa. Pretprošle, 2019. bilo je 1.200 kg jezgre, a ove godine će biti oko tri tone«, kaže Pavle Kovačev, dodajući kako je vijek trajanja sadnica ovog orašastog ploda oko 50-60 godina te kako treba saditi makar dvije vrste, jer se on međusobno oprašuje.
Sorte Kovačevih lješnjaka, koji je inače podrijetlom iz Italije, prije svega su rimski, halski džin, tonda gentile i tonda gentile romana.
I njega, kao i sve ostale biljke, napadaju razne bolesti, te stoga zahtijeva zaštitu.
»Govore kako mu ne treba zaštita. Ne treba mu kao jabukama, ali četiri-pet špricanja godišnje nije na odmet. U jesen i u proljeće ide plavo špricanje, onda nešto protiv monilije, obavezno dva puta protiv surlaša, jer surlaš zna napraviti velike štete (u Francuskoj šteta zna biti i na 60 posto od njega). Nismo do sada imali veliki gubitak, ali će doći vremenom, sad kad se proširuju zasadi. Pet-šest godina nije bilo vidljivo da se buši od surlaša, ali sad se evo pojavljuje.«
Što se tiče pomoći države, osim za crijeva za navodnjavanje iskoristili su je i za skupljačicu koju su kupili 2019. godine. Ona radi po principu usisavača i iako ide dosta sporo, puno im znači
Devedeset posto roda lješnjaka Kovačevi plasiraju u Novi Sad čovjeku koji se bavi veleprodajom uglavnom sušenih plodova. Od ostatka dio ide u Bač, te za vlastite potrebe.
»U prvim godinama nudio sam ga i raznim sindikatima, prodavaonicama, svugdje gdje ima više zaposlenih i gdje su imali stabilan izvor primanja. Međutim, to je išlo slabo, znali su tražiti samo po 200 grama, što nam na veliku količinu kojom smo raspolagali ništa nije značilo«, kaže Pavle.
Profitabilnost i isplativost
Pavle Kovačev također ističe kako bavljenje proizvodnjom ovog ploda u današnje vrijeme više nije ni blizu tako profitabilno kao nekad, a nije ni lako zbog nedostatka radne snage.
»Mnogi ovako razmišljaju – 10 eura kilogram lješnjaka, znači tona u jezgri 10 tisuća eura. Ma, to je samo šarena laža. To je u ovih deset godina, koliko prihodujemo od njega, bilo samo jednom da smo 1.500 dinara dobili za kilu očišćenog lješnjaka. Sada je kilogram 5,5-6 eura (600-700 dinara). Prije deset godina cijena lješnjaka na veliko je bila ista kao i sada. A počeli smo sa satnicom od 120 dinara za radnika, a sada je 300. Ali ni nema radne snage. Zato nam skupljačica puno znači, a i sve što znam uradim sam. Angažiram samo nekoliko ljudi oko skupljanja granja, i to je to.«
Lješnjak koji prodaju je očišćen, a oko 80 posto tog posla odradi stroj za krckanje, koji također posjeduju. Za preostalo čišćenje, koje se radi ručno, angažiraju radnike. Radi ilustracije, navest ćemo podatak da se za osam sati okrcka oko 250 kg lješnjaka u jezgri.
Osim gajenja lješnjaka, Pavle je pravio i sadnice, kojih je prodao oko tisuću, a prve tri godine su u svakom međuprostoru sadili četiri reda graha i tako iskoristili i taj dio zemljišta.
Što se tiče štetnika, Pavle pojašnjava kako u mladom zasadu štetu pravi zec tako što oriba koru. Tu su i djetlići koji su mu svojedobno bušili crijeva, i sad kako je lješnjak dospio na rod, dosta dolaze jazavci. Od tri-četiri žbuna u rodu znaju pojesti sve, što je oko 20 kg jezgre.
»Ali to je majka priroda. Stavljao sam zamke, ali jazavac je jak, pokida ih, pa ne vrijedi, odustao sam. I s djetlićima sam se borio, ali sam i od toga odustao. Malo i jeleni nekad preskoče ogradu i kidaju koru kod mladih grana«, kaže on, dodajući kako na sreću nisu imali slučajeva krađe, jer »za kabo lješnjaka, onaj od deset litara, treba sat vremena kupljenja, a tim se kradljivci neće baviti«.
Inicijator za bavljenje ovim poslom, kako smo spomenuli na početku, bila je Pavlova supruga Štefanija, a na pitanje zašto baš lješnjak, ona je odgovorila:
»U to vrijeme, istražujući po internetu, na puno mjesta sam naišla na podatak da je lješnjak deficitarna roba, cijena mu je bila visoka, a i činilo mi se da oko njega nema puno posla. Pa rek’o mi ćemo to posaditi i onda čekaš pet-šest godina da počne s rađanjem i poslije to ide lako i nekim svojim tokom. Međutim, ispostavilo se da to uopće nije lako, bilo je tu posla i tih prvih pet-šest godina.«
Najveći dio posla Pavle uradi sam, a dok nisu kupili skupljačicu, u skupljanje lješnjaka su, osim supruge, bile uključene njihove dvije kćerke – Emilija (22) i Valentina (19), koje i danas znaju pomoći oko čišćenja.
Unatoč zahtjevnoj i više ne toliko profitabilnoj proizvodnji gajenja lješnjaka, Pavle Kovačev na koncu ističe kako se nijednog momenta nije pokajao što je krenuo u ovaj posao, te kako mu je, kada je u bođanskom ataru među svojim lješnjacima, puno srce.
I. Petrekanić Sič
