Arhiv tekstova
Bog nam daruje spasenje
U vremenu priprave za proslavu Kristova uskrsnuća, kojim smo spašeni od bijede smrti i vječne propasti, liturgijska čitanja nas podsjećaju na značaj toga događaja i veličinu Božje milosti koja nam je njime iskazana, ali i na naše dužnosti, da bi uistinu baštinili plodove Kristove žrtve za nas.
Izaći iz tame
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). U ovoj rečenici iz Ivanovog evanđelja otkrivena je veličina Božje ljubavi za svakog čovjeka, bez iznimke. Mi ljudi često klasiramo ostale, određujemo prema nekim vlastitim parametrima tko je nečega vrijedan, a tko nije. No, Bog je dao svoga Jedinorođenca za svakoga čovjeka, ne osvrćući se na ljudske kriterije vrijednosti. Iako možda u nama postoji sumnja je li tako ili nije, jer nam je teško prihvatiti ovu činjenicu, sjetimo se kako je Isus za vrijeme svoga javnog djelovanja posebnu pozornost obraćao na ljude s ruba društva, koji su smatrani nečistima i nedostojnima za druženje s takozvanim čestitim ljudima. Za Krista nitko nije manje vrijedan, njegova ljubav je ista za sve, pa tako iz te ljubavi odlazi na križ za sve.
Ipak, da bi čovjek bio baštinik spasenja on mora prihvatiti milosrđe koje mu Bog po svojoj ljubavi nudi. Inače, sam sebe osuđuje na vječnu propast: »Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova…« (Iv 3,19-20). Čovjek mora sam željeti biti spašen. Kada to poželi, on će tražiti Krista. No, ljudi znaju da kada Krista susretnu, kada ih obasja njegovo svjetlo, tada im se otvore oči i realno sagledaju svoj život. Međutim, to nam nije ugodno, jer čovjek teško prihvaća kada mu se razotkrije da do sada nije živio dobro i nije radio dobro, da su ga vodili pogrešni motivi i da je svojim djelima možda nekoga povrijedio. Draže mu je živjeti u tami, jer se tako osjeća ugodnije i može nastaviti činiti onako kako je i do sada. Međutim, komfornost tame ujedno znači odbijanje spasenja i Božje milosti, što ujedno znači i osudu. Dakle, čovjek sam sebi sudi načinom svoga života i odabirom puta koji će na zemlji slijediti. Njegova djela će, kada se susretne s Bogom, odrediti njegovo mjesto u vječnosti. Bog toliko ljubi svakoga čovjeka da svima želi spasenje i za svakoga je umro na križu. Ali, ne dira našu slobodnu volju i ne želi nikoga prisiliti da prihvati njegovo milosrđe. Ako čovjek do posljednjega dana ustraje u odbijanju, sam sebe osuđuje.
Ako smo kršćani, ne znači nužno da i mi ne ostajemo radije u tami i bojimo se razotkriti samima sebi pod Kristovim svjetlom. Nemojmo se opravdavati i lažno zavaravati svojim ispunjavanjem vjerskih propisa. Korizma je pravo vrijeme za preispitivanje i promjene. Odvažimo se uistinu susresti s Kristom i razotkriti se pred samima sobom, jer nam je to jedini put ka promjeni i jedini način da prihvatimo spasenje koje nam je ponuđeno.
Dar vjere
No, uvijek treba imati na umu Pavlovo upozorenje: »Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao« (Ef 2, 8-9). Spasenje je isključivo Božji dar, koji čovjek ničim ne može zaslužiti. I vjera je dar od Boga, koji mi prihvaćamo, pa vjerujemo ili odbijamo, pa živimo kao nevjernici. Ako ga prihvatimo i vjerujemo, onda iz te vjere proizlazi nasljedovanje Krista i svega onoga što nas je poučio. Tako možemo zaključiti da onaj tko ne nasljeduje Kristov nauk, zapravo ne prihvaća u vjeri Krista kao svoga Boga, pa onda on za njega nije autoritet koji bi ga natjerao da promijeni svoje ponašanje, a posebno ne razmišljanja i stavove. Stoga to što mi mislimo da smo vjernici zapravo ne mora značiti da stvarno jesmo, jer su za nas »bogovi« društveni položaj, tuđa mišljenja, posao, sredina u kojoj živimo... Ne želimo se radi Boga izložiti nikakvim neugodnostima, ne želimo se isticati, nego želimo biti isti kao ostali, zaboravljajući da ti ostali nisu vjernici. Takvim načinom ponašanja odbijamo Božji dar vjere i sebe varamo da vjerujemo, a zapravo ostajemo u mraku, jer nam je tako ljepše.
Bog je za nas umro na križu da bi nam svima ponudio spasenje. Prihvatimo Božji dar, stavimo vječnost ispred ovozemaljskog.
