Arhiv tekstova
Umijeće oblikovanja zelenog pruta
Starih zanata je sve manje. Majstori zanata umiru, a mlađe generacije se sele u inozemstvo, te tako zanat nema ko produljiti. Jedan od posljednjih aktivnih zanatlija jest Ivan Miličić, skromni korpar kojemu na put ne staju ni njegove godine, a 86 ih ima. Osim toga što plete korpe od pruća, izrađuje i prućane police, fišeke za cvijeće, stolice za djecu, te sve što se može napraviti od pruća, a da se može rabiti u kućanstvu. Ivan nam govori o tome kako su izgledali njegovi početci.
»Nisam izučio stručnu školu, no interesiralo me je pletenje korpi, te sam stoga sam izučio zanat kod Stevana Čobana, pravog majstora. U selu je ‘50-ih bila zemljoradnička zadruga u kojoj su bile i korpare. Bilo nas je dosta, tamo sam i upoznao svoju suprugu Anu. Užitak mi se pretvorio u način zarade, jer kao i danas, uvijek je uz stalni posao dobro imati dodatni priljev novca. Radio sam kao željeznički skladištar u Somboru. Nakon 12 sati noćnog rada, 48 sati sam bio slobodan, te sam slobodno vrijeme koristio za pletenje korpi«, priča čika Ivan.
Prije, dok je korparenje bilo aktualno, Ivan je radio svakog dana, ali kako je u mirovini i kako je potražnja manja, radi najviše po narudžbi. Također, kad nisu hladni dani, svoje rukotvorine iznese na tržnicu. Kutak u kojem pronalazi mir je njegova radionica, gdje obavlja veći dio posla. Uvijek u svojoj radionici ima spremno, kako košarica od pruća tako i torbi pletenih plastikom-cegera, ali i velikih korpi za kukuruz-košareva.
»Zeleni prut mi je prije stizao iz okolice Čačka, te sam ga prvo morao kuhati 6-8 sati, a kad se ohladi oljuštiti koru kako bi ljepše izgledao. Važno je prut dobro osušiti, jer kada prut pri savijanju puca, spreman je za pletenje. Plesti se ne može istog trenutka, jer opet mora stajati nakvašen kako bi postigao elastičnost da se može raditi njime. Primjerice, ako želim prutom raditi sutra, morao bih ga danas nakvasiti. Kod sirovog pruta je drukčije nego kod kuvanog. Prije pletenja 6-10 dana treba stajati u vodi kako bi omekšao, ali treba paziti da se ne ukvasi previše jer se onda kida«, kaže ovaj sonćanski korpar.
Alati umjesto strojeva
Mjesto u radionici ne zauzimaju nikakvi strojevi nego samo pomoćni alat kojim se služi. Kako bi nam najbolje objasnio, Ivan je alat poredao po redu. Prvo za što se mora uhvatiti jest nož kojim siječe prut, zatim nožić kojim guli koru i nožić kojim dila. Slijede škare kojima siječe prut na određenu duljinu, kliješta kojima treba zategnuti ili izvući prut kad se plete, manje i veće šilo za bušenje kad se prave ručke, čekić ako treba prikovati, nabijači za manje i veće korpe kako bi se moglo dobiti čvršće pletivo. Drveni kalupi određuju hoće li košara biti okrugla ili oblika četverokuta zaobljenih rubova. Staklenke su kalupi sami za sebe, jer ljudi traže opletene staklenke koje mogu spakirati za dar ili staklene balone u kojima skladište vino i rakiju. Osim košara od čistog pruća, Ivan stvara plastične košare s okvirom i ručkama od pruta, no tu su i cegeri koje smo već spomenuli, a oni su najpogodniji za ribare jer u njima mogu bezbrižno ponijeti svoj ulov veće mase, bez razmišljanja hoće li torba puknuti. Kako Ivan kaže, cegeri su pravljeni od plastike koju u rolama poručuje iz radnje u Apatinu, te po mjerama siječe na trake i čvrsto ih uplete po kalupu. Korpe se uvijek moraju plesti od dolje kako bi dobile čvrstu strukturu, a onda se ide ka vrhu i završavaju gumenim ručkama.
Prste treba umoriti
Umirovljenički život Ivanu daje više vremena za ljubav prema pletenju, ali također i koji dinar više. Nevjerojatno je kako Ivan i u devetom desetljeću ne odolijeva svom zanatu, a na pitanje je li mu teško, kroz smijeh nam govori:
»Teško mi je otići biciklom do trgovine, nositi težak teret, ali pletenje korpi i stvari za pokućstvo mi doista nije teško. Radim iz užitka, a još koji dinar uvijek dobro dođe. Supruga Ana me je nebrojeno puta molila da prestanem, ali što ću kad me ni prsti još ne bole, te ih moram nekako umoriti«.
Nek nam Ivan još dugo poživi radeći to što voli, no hoće li ovaj zanat zaživjeti nakon njega?
»Dobro znam kakva je situacija u državi. Mladi odlaze iz države za boljim kruhom, a mi koji se bavimo zanatima nećemo biti mlađi. Rastužim se znajući da moj zanat nema tko nastaviti. Škola nema dovoljno sredstava za obučavanje djece, a ništa više nije kao prije pa tako i interes današnje djece. Prije će kupiti gotovo nego se potruditi napraviti sami i uživati u tome. Kad bi mi tko tražio da mu pokažem put do gotove korpe, rado bih to učinio. Za pletenje je potrebno izdvojiti vrijeme, uložiti truda i naoružati se strpljenjem. Ne bi štetilo ni malo ljubavi, jer čovjek je uvijek bolji u onome što radi iz ljubavi, a ne samo zarad novca«, zadovoljno nam govori Ivan pokazujući nam kolica puna svojih rukotvorina.
Dokle god je Ivana, ovaj zanat će živjeti, korpe će se nositi po trgovinama, tržnicama i pekarnama, a mnogi neće ni znati da su to načinile neumorne ruke posljednjeg sonćanskog korpara.
Maja Simić
