Arhiv tekstova
Žalosna dama
Ova fotografija je objavljena na Fb portalu Balkanicum 16. siječnja 2021., u 08:37. U naslovu piše: »Žalosna dama« Szond, 1894., Néprajzi Múzeum (gyűjteményéből), Budapest (Etno muzej Budimpešta) kao ugarska baština.
Mnogo me je obradovala ova fotografija, jer u Sonti nisam našla ni sličnu njoj, mada sam nešto pisala o bijelom rupcu (bile krpe) u priči o fotografiji Ljubiti bližnjega. Odmah sam krenula u potragu zapitkujući starije osobe i pokazujući im fotografiju. Međutim, nitko mi nije znao reći ništa, ali postoje saznanja o »bile krpe« u žalosti. Ovako su se oblačile Šokice u Sonti za sprovod i u žalosti, ali bez ukrasa u ušima, bez bisernih ogrlica i šljokica (pula). Odjeća je izatkana od pamučnih vlakana i uređena za nošenje, u sonćanskim domovima. Takvo platno se zove »srvijan«. Izrađivale su je samo ženske osobe. Ona se nosila u manje kićenom obliku, tj. izatkana je od kudjeljnih, lanenih i nešto pamučnih vlakana, svakodnevno u kući i polju. Kada je počela masovna proizvodnja tkanina u tvornicama, sve manje se nosila ovakva odjeća. Ova dama je zbilja žalosna dama, jer nosi glavno obilježje žalosti, a to je bijeli rubac preko kapice. Kapicu su svakodnevno nosile udane žene.
Hodajući 3. veljače ove godine selom po lijepom sunčanom danu, sretoh moju staru, osamdesettrogodišnju prijateljicu Anu Rakin, Palkovu (r. 1938. Mihaljev, Buvinu). Lupih se šakom po čelu, jer nisam imala fotografiju kod sebe. Ništa, vrijedi pokušati, pomislih.
– Kumo, – rekla sam – imam jednu sliku iz etno muzeja u Budimpešte. Šokicu u posvečanomu plećku, skuta i pregaču, od srvijana, sa kapicom na glave i priko kapice ima bilu krpu. Znam da je u žalosti, al mi bunu trepčonke u ušima, zrnje od bisera na prsa, a i to što drži u ruka niki komat matrijala ko forme ‘ne pregače od arasa. Slika je čak iz 1894.
– Moja kumo, ona se sprimila za saranu njezine pokojne kumice, koje je kumovala, jel na krštenju, jel na krizmanju. Taki je bio adet. Kad umre ženska kuma, svejedno, jel beba, jel već škularica, jel divojka, onda se njezina udana kuma tako uredi za saranu. Ona u ruka drži tarčić za drveni križ pokojnice. U to se vrime na križ meto tarčić (mali ubrus, ručnik), jel maramka žalinka prisičena ušreg (trokut). A, eto i da ti to još kažem. Moja majka (očeva mater) mi je pokazivala baku Đaninu u kapice i bile krpe i u bilomu plećku i skuta sa izvezitima orasima farbanima koncima u kapice sa bilom krpom. Tako se onda nosilo. Sićam se da je kazivala da je ta baka saranila dva sina.
O tim pokojnicima, braći Jozi i Šandoru Đaniću, koji su se upokojili 1939. i 1942. sam pisala u priči o fotografiji Teta Đanina.
Pogledah je neizmjerno zahvalno. Koja memorija! Znala je usprkos tome što nije vidjela fotografiju. Poslije nekoliko dana sam joj pokazala fotografiju. U početku me je nosila misao da ću o ovoj fotografiji pitati Etno muzej u Budimpešti, ali o nekim saznanjima iz Sonte najviše volim čuti što moji Sonćani misle i kažu o tome, pa sam odustala. Sada mi je drago što nisam pitala. To je ipak posao etnologa, mada sam uvjerena da je živi svjedok relevantniji od etnologa.
P. S.: Kum u Sonti znači biti jednom i zauvijek, pa se tako cijele obitelji, braća, sestre, svi rođaci i rođakinje zovu kumovima kroz više generacija iako nisu direktni kumovi. Zaboravi se tko je kome bio kum, ali se pokoljenja oslovljavaju s »kumo« i »kume«. Tako je i gospođa Ana sestra osobe koja je kumovala jednoj od mojih tetaka (obje su pokojne), ali će ona dogod je živa i moju djecu zvati kumovima.
Ruža Silađev
