Arhiv tekstova

U povodu 250. godišnjice rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta, u subotu 4. veljače, u Velikoj vijećnici Gradske kuće, održana je operna večer tijekom koje su izvedeni dijelovi iz opere Figarov pir. Originalni naslov ovog talijanskog muzičkog igrokaza u četiri čina, napisanog 1786. godine, je Le nozze di Figaro, a  Figarov pir njezin hrvatski prijevod. Praizvedba opere bila je 1. svibnja iste godine u bečkom Burgtheatru. Napisana je u tipu opere buffa – komične opere, koju nadmaša obradom karaktera te je neki ubrajaju u operu giocosu – veselu operu. Njezin libreto, prema istoimenoj kazališnoj komediji Beaumarchaisa, napisao je Lorenzo da Ponte. 

Svojom kritikom plemićkog staleža ova je komedija u društvenim previranjima predrevolucionarnog Pariza izazvala pravu senzaciju. Iako u Mozartovoj operi nema takve oštrice, ona je samom činjenicom prihvaćanja Beaumarchaisovog teksta, sa svoje strane iskazivala izvjesnu društveno-kritičku oštricu koja je bila zapažena i u krugovima Bečkog dvora. 

NEUSPOREDIV HUMOR: S neusporedivim humorom Mozart se narugao grofu Almavivi, koji se uzalud nastoji potajno domoći lijepe ženine sobarice Suzane, vjerenice svog brijača Figara. Iako na kraju grof klečeći traži oproštaj od vlastite žene, činjenica da je aristokratsku glavu na kazališnim daskama nadmudrio promućurni seviljski plebejac Figaro, djelovala je ne samo komikom situacije nego i točno određenim društveno-političkim primislima. No, premda nikada u takvoj mjeri nije bio politički ni revolucionarno angažiran, kao kasnije u istom tom Beču primjerice Beethoven, Mozart je izvrsno poznavao ljude i znao glazbom oblikovati njihove karaktere. Pored opere Don Giovanni, Figarov pir spada u vrhove Mozartovih dostignuća. Mozart i Beaumarchais su čovjeka iz naroda nagradili ljubavlju: sluga Figaro je vještiji, pametniji, lukaviji od grofa i on se nakon mnogih događaja i nepredviđenih situacija uspijeva oženiti sobaricom Suzanom. U intrigantnom ljubavnom zapletu otkriva se da je Figaro nezakoniti sin sluškinje Marseline i doktora Bartola, a tajne namjere grofa Almavive, koji se vatreno udvara Suzani, bivaju lukavo izigrane. 

ISMIJAVANJE GRAĐANSKE KULTURE: Ukoliko kao točnu, uzmemo tezu Philippea Josepha Salazara, da je opera paradigmatičan oblik građanske kulture europskog zapada koji u svojoj evoluciji izražava i evoluciju vrijednosti te kulture, naziremo jedno tumačenje koje operu svrstava u tipično građansku formu. Značaj raskoši, koji je bitan za sve građanske ideologije, jer je ona materijalno prikazivanje iracionalne moći i veličine klase, u ovoj operi biva ismijan. Grof Almaviva, kao predstavnik vladajuće klase, lukavošću običnog sluge i berberina biva doveden u nezavidan položaj. 

KONCEPCIJA LIČNOSTI: Koncepcija ličnosti u 17. stoljeću izražava se u vidu interesiranja za životinjsko u čovjeku, studijama o sličnosti u licu između životinja i ljudi, što je usko povezano s idejom ljudskih osobnosti kojima dominiraju različita raspoloženja. U 18. stoljeću imamo jedan ravnomjerniji stav – kako su svi ljudi jednaki i kako svima dominiraju isti motivi. U tom kontekstu jedan od momenata koji najviše razjašnjava stvari u Figarovom piru je onaj kada sluga, obmanut od Suzane, postaje isto toliko slijep od ljubomore koliko i njegov gospodar. Komedija 18. stoljeća proističe iz tradicije maskiranih glumaca što se dobro uklapa s psihologijom istog doba – vanjska ličnost je samo maska – ispod nje leži ljudska priroda. U usporedbi sa individualiziranim karakterima, osobnosti 18. stoljeća su skoro ništavne – njihove reakcije se mogu kontrolirati i podešavati inteligentnim lupežima i pametnim slugama ali se pritom i uplesti u svoju vlastitu mrežu. To je i bila inspiracija pisaca 18. stoljeća – popularno kazalište koje se oslanja na stilizirane karaktere, razvoj intriga i na komediju situacije. 

Lica u ovoj operi tumačili su Josef Pepper (bariton) – grof Almaviva, Margrit Ludwig (sopran) – grofica Rozina, Melinda Mezei (sopran) – sobarica Suzana, Georg Smola (bariton) – gorofov sluga i berberin Figaro, dok su po dvije uloge iznijeli Lilly Bock (sopran, odnosno alt) – Kerubin, paz i sluškinja Marselina, te Zoltan Devity (tenor, odnosno bas) – učitelj glazbe Bazilio i liječnik iz Sevilje Bartolo. 

Subotička, koncertna izvedba opere »Figarov pir« uz klavirsku pratnju Donalda Booksa značajna je ne samo po tome što smo je po prvi put imali prilike čuti u našem gradu, nego i po tome što su nam studenti Muzičke akademije iz Graza i svojom glumom uspjeli dočarati komiku i zaplete ove Beaumarchaisove priče. Premda je izvedba trajala nešto više od tri sata, publika je s velikom pažnjom pratila i uživala u operi.