Arhiv tekstova
»Covid mix«
Obično vijesti gledam na tri »državna« kanala, i redovito gledam i »privatne« kanale, naše i susjedne Mađarske. Istina, neki naši privatni ponekad mi djeluju kao da su stranački, naravno u službi aktualne vladajuće partije. Na svim kanalima golema količina informacija tiče se aktualnog covid virusa i borbe protiv ove pandemije; ove vijesti cure kao iz pipe. Kod nas i u susjedstvu aktualna je svojevrsna utrka u kojoj zemlji je više građana imunizirano radi postizanja »imuniteta stada« i iz koje zemlje su uspjeli nabaviti cjepiva. Mi i Mađari uzimamo i sa Zapada i s Istoka, čak Dalekog istoka, da ne kažem Kine, ali i Indije. Mađarski premijer se imunizirao kineskim cjepivom, naš svestrani i obaviješteni Dvostruki Predsjednik zasad se ne cijepi, ali zato cjepiva dočekuje na aerodromu i poslije čak ista samostalno distribuira u susjedne države, kao vrstu humanitarne, solidarne pomoći. Valjda da se pokaže kako svakim danom, na svakom polju napredujemo i postajemo sve moćniji i moćniji, čak ćemo uskoro i mi proizvoditi (zasad samo prepakirati) rusko cjepivo. Aktivne su i društvene mreže, tko ima volje i previše vremena, tu tek može pročitati svakakva često kontradiktorna mišljenja. Covid virus je aktualan nekih godinu i pol, i vjerujem da će se naći za svakog prihvatljivo rješenje. Za mene kao arhitekta i urbanista jedan drugi virus je mnogo razorniji od ovog aktualnog. Nažalost, on već traje desetljećima i popularno se naziva »arhitektura moderna«, mada je prije dvadesetak godina lansirana i »postmoderna arhitektura«.
Šta je »postmoderno«?
Ovaj izraz ušao je ne samo u arhitekturu nego i umjetnost. Primjera radi, »postmoderno kazalište«, ali upotrebljava se i u društvenim naukama npr. »postkomunizam«. Kao dobar zanatlija, ja ću ostati kod svoje struke, mada čitajući komentare imam dojam da se mnogi anonomusi, pod kodnim imenima, bolje razumiju u područja urbanizma i arhitekture Subotice nego mnogi od nas kojima je ovo osnovna struka. Opća povijest arhitekture govori o povezanosti aktualnih vladara, careva, vjerskih vođa, političara i stvaralaca. To je osnovni zakon graditeljstva: bez velikog novca nema ni grandioznih palača, crkava. Francuski »kralj sunca« dao je sagraditi »palaču svih palača« Verisalles, u kojem nema ni jednog toaleta ni kupatila. U to doba nije to bio osnovni zahtjev. Nije danas ni zahtjev »postmodernog urbanizma« da se u starim, zaštićenim zonama podiže stambeno naselje, s malim stanovima u kojima ima kupatila i kuhinja. Postmoderni pojam je »gradnja u kontekstu«, što znači da se novi objekt mora uklapati u postojeću građenu sredinu, što s kazalištem nije slučaj. Nije to ni »Beograd na vodi«, ali to je problem aktualne vlasti glavnog grada. Da mi ostanemo u Subotici. Valjda su neki, koji nisu rođeni Subotičani, zapamtili nekadašnji posprdni izraz: »Subotica je najveće selo u Europi«, pa danas po svaku cijenu žele modernizirati grad. »Divan primjer« za promašenu modernizaciju je »stambeno-poslovni dio proširenog centra« koji su stanovnici nazvali »Tokio«. Citat iz teksta Plan detaljne regulacije centra, zona II: »planira se samo jedna nova ulica u cilju povezanja Ulice Bajcsy Zsillinskog Endrea s Ulicom Matije Gupca«. Tvrdim da će ovaj plan, i rušenja koja ga prate, stvoriti novi, istina nešto niži »mali Tokio«, i razoriti zaštićeno »tkivo centra«. Naravno, može se i drugačije. Ako se zna i umije.
Primjer Odensea
Vjerujem da je malo tko čuo za grad Odense u Danskoj. Najpoznatiji bajkopisac svijeta Hans Christian Andersen je rođen baš u ovom gradu, koji je po veličini treći u toj zemlji i ima oko 170 tisuća stanovnika, znači kao naša općina Subotica; tu radi najveća danska tvornica brodova. Imao sam tu sreću dok sam studirao, da smo na poziv kopenhaških studenata arhitekture boravili tjedan dana u tom gradu 1970. godine. Jedan dan smo bili na izletu u Odenseu. Naravno, vidjeli smo Andersenovu rodnu kuću, ali i mnogo drugih objekata. Mene je cijela Danska podsjećala na Vojvodinu, ne samo ravničarski, blago valoviti predjeli i uopće graditeljstvo koje ne stremi u visine. Na prilozima je dio sadašnjeg starog centra Odensea: jedna ulica, koja podsjeća na Gomboški sokak, i prizor centra. Pitam se zašto mi ne možemo ovako?
