Arhiv tekstova
Mudrost ili ludost
U korizmi su naše pobožnosti i molitve usmjerene na Kristov križ. No, je li on za nas simbol Božje mudrosti i moći ili smo zaboravili razmišljati o njegovom značenju?
Sveti Pavao nas u samo nekoliko redaka svoje Poslanice Korinćanima (usp. 1Kor 1,22-25) podsjeća što je za nas Križ, te opominje kako ga lako, povedeni svijetom, možemo obezvrijediti i zanemariti.
Najveći dokaz i najveća mudrost
Pavao piše: »Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga« (1Kor 1,22-23). Židovi su bili narod kojem se Bog u povijesti objavio brojnim znakovima i čudima. I kada su bili nesigurni, oni su od Boga zahtijevali znakove. Nisu do njega dolazili misaonim postupcima nego opipljivim dokazima njegove prisutnosti. Zato su i od obećanog Mesije očekivali znakove koji bi potvrdili njegov identitet, jer svako odsustvo znaka za njih je značilo i odsustvo Božje prisutnosti. S druge strane, Grci su puno polagali na mudrost, odnosno filozofiju, koje su i kolijevka. Da bi netko zavrijedio njihovo poštovanje morao je biti izvanredan filozof. U tom svjetlu su procjenjivali naviještenog Mesiju, Spasitelja i njegovu radosnu vijest. Među modernim vjernicima ima i »Židova i Grka«. I mi stalno tražimo znakove njegove prisutnosti, i to uglavnom onakve znakove kakve mi mislimo da trebaju biti. U opasnosti smo da nedostatak znakova okarakteriziramo kao Božje odsustvo, bez obzira što smo učeni i stalno slušamo da je Bog uvijek s nama i sve vidi. S druge strane, stalno patimo od neke »mudrosti«. Sve što govorimo i slušamo mora zvučati »mudro«, pa tako i naviještamo Krista. I tako naš »mudar« navještaj postane naporan i besmislen, za ljude odbijajući. A jedino što je važno jest Kristov križ, kao što Pavao kaže. On je znak koji tražimo, on je i mudrost kojoj težimo. Koji znak Božje prisutnosti može biti veći od križa na kojem je Bog umro iz ljubavi prema čovjeku? Zar će nas poslije toga prepustiti samima sebi ili će bdjeti uz nas? Ima li mudrijeg navještaja od toga približiti istinu križa svakome, potruditi se da svatko razumije Božju ljubav križem dokazanu? I kad tako počnemo razmišljati, shvatimo da sve naše filozofije i sva naša traganja završavaju u križu Kristovom. On je najveći dokaz i najveća mudrost.
Snaga i mudrost u ludosti i slabosti
Kristov križ jednima je sablazan, jednima je ludost, a pozvanima mudrost i snaga (usp. 1Kor 1, 24), kaže sv. Pavao. Tko su ti pozvani? Oni koji su susreli Krista na bilo koji način, koji su bez prethodnih predrasuda i očekivanja poslušali navještaj i svjedočanstvo, koji su dopustili da Krist dotakne njihovo srce. I Židovi i Grci, Isusovi i Pavlovi suvremenici bili su puni predrasuda. Imali su svoje već uvriježene slike Mesije i Boga u koje se križ nikako nije uklapao. No, Bog je daleko više od onoga što čovjek može očekivati i zamisliti. Predodžbe nam samo zamagljuju pogled na Spasitelja i u opasnosti smo da ga ne prepoznamo i odbacimo, kao što se njegovim suvremenicima dogodilo. No, nemojmo ih osuđivati, kad smo i sami takvi. I mi pokušavamo Boga smjestiti u neke okvire i pripisati mu svojstva koja mi smatramo da treba imati. To nas često dovodi u situaciju da postanemo očajni, da nam vjera malaksa, jer ne prepoznajemo u svome životu onakvoga Boga kakvoga smo zamislili. No, vjera nije zamišljanje Boga, ona je potpuno povjerenje u Boga. Mi se možemo nečemu nadati i nešto željeti, ali ne smijemo Boga uvjetovati nego prepustiti svoj život njemu. Tada ćemo prepoznati njegovu prisutnost, čak i ako se bude očitovao na neočekivani način, možda i suprotno onome što smo zamišljali.
»Lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi« (1Kor 1,25). Ove nas riječi hrabre da ostavimo sva svoja očekivanja i potpuno se predamo u ruke volji Božjoj. On, Stvoritelj i Spasitelj, gleda na sve iz vječnosti, on u svojoj ruci drži ovaj naš svijet, te zna što nama i svijetu treba i kako će djelovati. Mi vidimo samo djelić stvarnosti, a ni njega ne možemo sagledati u potpunosti, jer gledamo iz svoga ograničenoga kuta. Zato nemojmo ograničavati Boga u svoje ograničenosti nego mu iskreno vjerujmo.
Na kraju, nemojmo se plašiti onih koji će nas zbog naše vjere optužiti za ludost i slabost. Oni još uvijek nisu spoznali Božju mudrost i snagu, još uvijek su zarobljeni u svoje ljudske ograničenosti. A kada Krist dotakne njihovo srce, postat će možda i »slabiji i luđi« od onih koje su za to optuživali.
