Arhiv tekstova

Knjiga pjesama Jasne Melvinger Vaga s anđelima – objavljena nakladom NIU Hrvatske riječi, u ediciji Suvremena poezija, kao knjiga 2. – sadrži 9.137 riječi u sedamdeset i pet pjesama, raspoređenih u osam ciklusa. Pjesme su mahom iscrpno naslovljene i dugoga su stiha, te je samo za naslove pjesnikinji bilo potrebno 619 riječi (više no što u drugih ima, u gdjekojoj, cijeloj stihozbirci), dok Rječnikšto ga je izradila sadrži 2.990 dijalektizama, regionalizama i lokalizama iz petrovaradinskoga govora, jamačno dobrodošlih natuknica za potpunije razumijevanje ove knjige, pogotovu mlađim čitateljima.

Zaigrana neiscrpnim mogućnostima jezika, predana ljepoti materinskoga izričaja, Jasna Melvinger pjesnički nadahnuto, na tragu najistančanijih značenja, progovara o vlastitim, osobnim zauzećima, ponešto i znanstvenim pregnućima, stalno zapitana nad riječima, njihovom uporabom i podrijetlom, dok se zanesena gradnjom i razgradnjom mikromotiva, suvereno poigrava i stilističkim izričajem, usput pomalo ironizirajući stanovita pjesnička klišea i favorizirane doktrine. Ako je cilj igre uvijek i svugdje u njoj samoj (J. Hojzinga) – a jeste! – onda ona postaje nešto drugo u odnosu na običan, svakodnevni život, prelazeći granice realnosti na putu prema ljudskoj cjelovitosti. 

DISKURS GOSPODSKI, OTMJEN I ODMJEREN: I nitko još poput Jasne Melvinger, zatečen pred svijetlim i tamnim licem zbilje, nije opjevao Srijem i Petrovaradin, tvrđavu i oblake iznad nje, naizgled lijeno raspuzani Dunav u kojem se neprestano nešto mutno, i možebitno opasno, vrtloži. Pjesnikinjin je diskurs gospodskih svojstava, otmjen je i odmjeren, prožet ljekovitim sarkazmom, ipak, s mjerom posprdan da bi doista bio lječidben, a zna biti i malo sjetan, zakriljen sjenom žala nad zauvijek izgubljenom ljepotom svijeta djetinjstva. No, zatreba li pokazat će Jasna Melvinger kako se pjeva srijemski slasno i glasno, spominjući se: vremena što je bilo nekad, starinskih obiteljskih kuća i kaldrmisanih avlija (koje su na očigled prosječno otupjelih zaposjeli dotepenci i smutljivci preko noći se bogateći na tuđoj nevolji), sjećajući se čukunbabina kolovrata, kolijevke i djece odnjihane za saldo žrtava dva svjetska rata, zidna sata u kitnjastom duborezu, i da je ringlov izvorno, zapravo reine-Claud, a da nam je aprikozna došla od l’abricot. A kada pjesnikinja pohodi groble i mrtve svoje, sa spomenika od pješčanika, čita daleke datume rođenja i smrti prambaka, i pita se što je od njih ostalo za sutra kao, primjerice, u pjesmi pod naslovom Oraj: 

  Krajnača se ne vidi od zubače i drača / I rušt se osušio. I kruška petrovača / Nikoga da otvori baštenska, ta, vrata / Loza se, već, i vrška jalove šlive vata / Šta će ti i vrata, i ograda, i lokot / Ne rodi više stari vinogradski čokot / Kogod bi se, ipak, ne, samo, sagnio / Nije, valda, svaki taj oraj, još, strunio / Nije, valda, svaki ni prazan, a ni pušliv / A ni taj koj se sagne nije, valda, baš, ušliv/ Ta, nije da se, baš svaki, oseti oma na ras /Ako ga nisu, ono motkom, stresli jesenas / A nije, valda, ni tici iz kluna, baš ovamo, pav / Leži digod na zemli, ne okopanoj, još, jav / Pocrnila mu ona, ne furtom, baš, zelena luska / Je l’ ostalo šta nutri, za to, ne, valda, šuple sutra. 

PETROVARADINSKO-SRIJEMSKA SUITA: I kakvogod bilo to sutra – a kakvo može biti u uvjetima nepostojećih, duhovno pohabanih i dobrano potrošenih kulturnih institucija, onkraj prostački preotetih novina, časopisa, kazališta, knjižnica, galerija, riznica, kuća, tvornica, vinograda, oranica i drugih posjeda, uz nedovoljno razvijena novopokrenuta glasila i još neuspostavljene školske vertikale i intelektualne elite? – bilo bi lijepo kada bi u, tome, dakle, sutra potrajali ne samo valjda; Ta crvena slankamenka, ta žuta, mirišljava smederevka i taj afusali/Da, niti portugizer tu ne fali, nego i Betlem i krispam i vještina ruku kojom je cop bake Anice u punđu svijan i hornodlama dobro učvršćivan. Uza sve druge, dobre, razloge radi kojih bi obitelj uopće sjedala za blagdanski stol, za kojim bi se uvijek našao netko da uz djeda krene istiha, sve fruškogorskim stazama / – Otkud ideš Anice, tek da joj u oku krajičak / žegom izbijeljenoga ljetnog neba zablista. Uz to i dva stara naglaska pride, kako, već u Fruškogorju ide. 

A hoće li, doista, tako biti ovdje, gdje kako koji režim dođe, na sav glas obeća kako će nam svima poskidati amove, ali nam prije toga, ipak, hoće ukrasti pamćenje, lišavajući nas vlastitih osjećanja i sjećanja, uistinu pretvarajući naše stvarno trajanje u beskrajno tavorenje. Bilo kako bilo, u književnosti Hrvata ovoga podneblja ostat će petrovaradinsko-srijemska suita Jasne Melvinger, a dok ona traje – sadašnjost i ne mora postojati. Postoje prošlost, koja se unatoč svih nastojanja ne može zatrti, i nada da ćemo se, ipak, znati uščuvati, obnavljajući vlastiti tubitak. Pa, ako je bit bitka igra (M. Heidegger), pjesnička bi igra sva od nježnih valera Jasne Melvinger, mogla obnoviti u nama mnogolikost neposrednog osjećanja postojanja, zaustavljajući proces neumitne pobjede vremena u uvjetima »domašaja smrti«, uspostavljajući u čitatelju sve što nije mogli biti uspostavljeno u stvarnosti. Predmnijevajući onu stvarnost koja će nastupiti i mimo glasovite fraze (Jacques Derrida), prema kojoj – i ne postoji ništa izvan teksta! I tu bi valjalo stati, na samo korak do D. H. Lawrencea koji je u jednom razdoblju povjerovao kako bi život mogao trijumfirati i ako čovječanstvo nestane s lica zemlje.