Pravi berberi
Faljnis, čeljadi moja. Jevo, ja opet u nikoj nevolji brez nemoranja. Ko ga je njegov kad čovik ne pazi nikad na se. Tute po avliji sam se muvo na promaji livo-desno i ni me uvatila promaja, i to redovno. Kaki sam dobar sa zubi to štogod, propali mi još dok sam radio u mlinu. I tamo uvik bilo promaje, a vamo se zubara zdravo, al zdravo bojim. Ta šta kast: kugod vrag od svete vode. Sav sam niki dan oteko ko da me cio roj zolja izbo. Koji kako me ćer nagovorila i odem ti ja s njom u varoš, al triba prvo slikovat sve zube, veli on. Ta šta ‘š slikovat, očin, kad nemam još samo koji zub? Al ajd, slikovo ja i kad sam očo u čekaonu, ja malo sidio i lipo usto i uteko. Dok sam išo natrag, bisan sam na se, a pomolo i na cio svit, gustiram tako putom kako je kadgod bilo: zube su vadiili berberi. Znam to dobro, imo sam dva tetka berbera; ona prava što su znali puštat krv na kupice, ko ima velik pritisak a i vadili su zube sve u šesnajst. Lipo se usta oblila rakijom i to koji put i ajd napolje začas. Jedan mi pripovido da nije ni došo sebi, a već bio napolju. A sad moraš zakazivat, pa uslikovat i još sto koji kaki likova, ta mante me. No, počo sam o berberima. Kad se sitim samo kad tetak Ive Godar i njegov brat Naco popakuju taške s alatom subatom ujtru, pa se podile koji će kojim šorom ić i od kuće do kuće krenu šišat, brijat, a i sve te sitne intervencije radit, nije ondak bilo zakazivanja ni čekanja ko sad. Dica su već kad ga ugledaju trčala i vikala »iđe berber«. Muški svit se spremio, pripravio lavor s vodom i moglo je počet. Prvo se ošišo, jal samo obrijo dida, pa ondak sva muška čeljad redom. Bilo je i šala s onim mlađima. Na priliku, znalo se kast »ta štaš ti brijat, staneš na ćošu na promaju pa će ti vitar odnet to par dlaka« i slični dositki. Divanio mi dida Grgo da je on plaćo berbera u rani. Na priliku, meter žita po glavi muški ukućana je bila godišnja cina. Lipo da se čovik začudi spram sadašnji cina. Sad za meter žita borme ne znam da će se dvared čovik uspit ošišat, o brijanju da ni ne divanimo. E čudna su nika vrimena došla, gospocka što bi kazli stari. Ode kod nas je Ivković šorom išo niki bać Marko, ne sićam se ni otkaleg je dolazio, al bio je onako velik čovik, imo brkove velike pa i zasukivo; seljani ga zvali Kraljević Marko zbog ti brkova. Jeto, to vam je pripovitka o kadgodašnjim berberima i frizerima. Sve je bilo tako kako sam vam izdivanio, a ipak svit bio dotiran, ošišan i obrijan, a ni sa zubima nije imo veliki nevolja jel je i rana bila zdrava. Nije bilo surogata i aditiva kojikaki, šećer se ritko hasniro u ilu, samo u kolačima i to za velike svece, a vako se pekla pogača i lakumići. I žene su imale svoje majstorice kad njim tribalo opravljat frizure, zvale su se češljarice. Plele su punđe, pletenice i druge kojikake u ono vrime oblike kosa. Al nije bilo ovi sad farbanja i onduliranja i šatirunga. Najviše se nosile dugačke kose. Koja se ošišala na muško sve joj bilo sramota, jal se šišale na muško samo kad su digod zapatile ušivi. Jeto, čeljadi, jedna pripovitka o kadgodašnjem starom zanatu. Ajd, zbogom.