Arhiv tekstova
10.02.2006
T(v)jednik
Osobno smatram čistim idiotizmom ono što je započeo danski list Jilanda Post, a nastavili tisak i žurnali desetak zemalja Zapadne Europe – objavljivanje karikatura Muhameda, islamskog proroka, kao terorista. Ekstremni liberalizam svih ovih novina tom gestom je duboko povrijedio muslimane širom svijeta, a ima ih oko milijardu i tri stotine milijuna, jer je za njih Muhamed isto što i kršćanima bilo kojeg obreda Isus Krist ili Hristos – božji izaslanik, koji je živio na ovom našem planetu, i u kojega vjeruje također preko milijardu ljudi. Što je potrebno vrijeđati vjernike ozbiljne i priznate vjere, koja postoji i u ovim krajevima Zapadnog Balkana, vjere kao što je islam, kad se pravilno tumači, a ne kako kome odgovara, recimo ironično: »Što ne piše u Kuranu, ne postoji na svijetu…« itd. Uvrede su uvijek bile brojne na njihov račun, a pristaše islama nisu krive što baš njihove države imaju najveće rezerve nafte na svijetu, kojom upravljaju njihovi vladari, ili čak i stranci, dok je običan narod ponajviše siromašan i bijedan.
U svakom slučaju, kao što nije humano napadati vjerske objekte niti likove kršćanske vjere, bilo koje, tako nije ni ljudski paliti stare džamije niti ismijavati ljude koji odlaze na hadžiluk u Meku jednom u životu, a za što su štedjeli cijeli život (ide ih oko 3 milijuna svake godine iz cijelog svijeta).
Da zaključimo, nasilnički liberalizam (nonsens!), koji sebi sve dozvoljava, pa i anarhiju, ali u vlastitu korist, nije dobar za svijet, jer se tad bliži bilo kojem ekstremizmu. Glavni urednik francuskog »večernjaka« France-Soire, je takvo ismijavanja islama i Muhameda već osjetio na svojoj koži, jer je vlasnik tih novina Egipćanin pa je gospodin »redacteur en generale« dobio odmah otkaz za objavljenu (pretiskanu) karikaturu Muhameda kao terorista. Niti samo objavljivanje slike Muhameda nije poželjno među vjernicima, a nekmoli karikatura. Ipak je danas svijet sve više globalno selo. Ne dirajte susjede ma kako govorili ili u koga god vjerovali, možete ih uvijek ustrebati za pomoć u nevolji. Evo, i u Subotici muslimani traže osnutak kulturno-vjerskog centra.
Naravno, u slijedu prošlog teksta-kolumne moram reći da je dobitnik NIN-ove nagrade za 2005. godinu direktor Matice srpske, to jest njene knjižnice, Miro Vuksanović, za knjigu »Semolj gora«, drugi dio nekakve trilogije o crnogorskoj zabiti, Bog sveti zna gdje, a sadržaj je osamsto imena planinskih cesta, kamenjara, vrhova, proplanaka i što ti ja znam čega već ima u svakoj planini – rječnik toponima recimo. U prethodnoj knjizi, koja nije dobila NIN-ovu (niti Nobelovu!) nagradu od prije pet godina, isti autor daje rječnik »Semolj polja«, također u šesto-sedamsto natuknica o imenima svakog dijela ravni, da se ne zaboravi! Ako je to roman, mislim na trilogiju, svaka čast, jedino što nema onoga što, eto, čini roman u pravom smislu te riječi. Tko zna, znat će! Pobijedio je Albaharijev roman s 3:2 – žiri je igrao ping-pong, sve po redu i zakonu. Imali smo mi u prošlosti i takovih čudesa da je Oskar Davičo (čitaj: član CKKP Srbije, moguće i Predsjedništva) tri puta dobio NIN-ovu nagradu – 1956. za »Beton i svici« (komunistička bajka o gradnji hidro centrale), 1963. »Gladi« i 1964. »Tajne«, a nadalje, začudo, Dobrica samo dva puta – 1954. »Korijeni« 1961. »Deobe« (također član CKSKS), a svi ostali obični smrtnici po jednom i točka.
Ipak moramo izdvojiti prave i velike romane, koje svi pamte i koji su ušli u povijest književnosti makar se zvala i srpsko-hrvatska sve do 1992. godine. Krležine »Zastave« 1962. (i on je bio, a što ćemo, član CKSKJ), »Derviš i smrt« Meše Selimovića 1966., »Kiklop« Ranka Marinkovića 1965., Borislav Pekić za »Hodočašća Arsenija Njegovana« 1976., Aleksandar Tišma za »Upotreba čoveka« 1976., naš Subotičanin Petko Vojnić Purčar 1977. za roman s izvrsnim predviđanjem budućnosti »Dom sve dalji«, da ne zaboravimo revanš-nagradu Milošu Crnjanskom za »Roman o Londonu« 1971. (napisan u emigraciji) i vraćanje tj. neprimanje nagrade Danila Kiša za roman »Peščanik« 1972., što je jedini slučaj, kao i kad je Jean-Paul Sartre vratio, tj. odbio Nobelovu nagradu.
Nakon 1992., od kada se nagrada dodjeljuje samo romanima napisanim na srpskome jeziku, osjetno je slabija kvaliteta u odnosu na navedene divove naše južnoslavenske kulture. I na koncu, roman mora biti i zanimljiv da bi bio roman. Amerikanci i Englezi misle da je to i najvažnije od svega.
