Arhiv tekstova
Smisao žrtve
Korizma je vrijeme kada često razmišljamo o Kristovoj žrtvi, pa i sami se želimo žrtvovati različitim odricanjima. No, koji je smisao žrtve i zbog čega bi se čovjek uopće trebao žrtvovati, objašnjavaju nam liturgijska čitanja druge korizmene nedjelje.
Abraham je uzor
Pitanje smisla žrtve nameće se u prvom čitanju u kojem Bog od Abrahama traži da žrtvuje svog jedinca Izaka (usp. Post 22,1-18). Kakav je to Bog koji traži da mu čovjek žrtvuje svoje dijete, pitamo se. Zašto bi tražio tako tešku žrtvu? Još je veće čuđenje kada se sjetimo da je Izak Božji dar Abrahamu i Sari u njihovoj starijoj dobi, kada su već izgubili svaku nadu da će imati djece. Rođenje Izaka bilo je početak ispunjenja obećanja koje mu je Bog dao. Naime, Abraham je zbog svoje vjernosti odabran da postane praotac izabranoga naroda. No, da bi ga Bog učinio praocem svoga naroda, htio je još jednom prokušati njegovu vjeru. U njegovoj vjeri mora biti jasno da mu je Bog važniji od svega, da mu je na prvom mjestu, te da svoj život potpuno stavlja u Božje ruke. Zato Bog od njega traži ono što mu je najvrjednije, ono što mu je on darovao. Naravno, Bog nije želio dječakovu smrt već samo potvrdu Abrahamove čvrste vjere, jer on nije nikakav okrutni Bog, on je ljubav.
S razlogom je Abraham postao praotac naše vjere, jer on nije unaprijed znao da će Bog poštedjeti njegovog sina. Možemo samo zamisliti kako se osjećao kada je svog jedinca trebao žrtvovati. No, njegova vjera je bila snažnija od svega, a upravo ta vjera dala mu je snage da pobijedi sve ljudske osjećaje i prihvati ono što Bog od njega traži. Pobijedio je kušnju i ostao nam trajni uzor bezuvjetne vjernosti Bogu.
I mi danas prolazimo kroz različite kušnje, moramo podnijeti različite žrtve da bismo pokazali vjernost Bogu. Nije se lako žrtvovati, nije lako trpjeti, osobito ako u tome ne pronalazimo smisao. No, vjernik zna koji je smisao podnošenja žrtve: pokazati Bogu vjernost. I što više želi pokazati Bogu da mu je vjeran, više se u vjeri učvršćuje, a Bog ne ostaje ravnodušan na čovjekove dokaze vjernosti. On to nagrađuje obilnim blagoslovima. No, u vjeri nema ništa instant, ništa na brzinu, pa tako ni nagrada za našu žrtvu ne može doći istog trena. Nekada je možda nećemo odmah ni prepoznati nego ćemo poslije dugo vremena shvatiti što je ona bila. Naposljetku, Bog nas najvećim nagradama nagrađuje u nebu, a vjernik živi za nebo i u tome bi trebao pronalaziti snagu i poticaj za svoje žrtve na zemlji.
Bog je uz nas
No, nije da Bog samo traži žrtvu od čovjeka. Pavao nas podsjeća i na veličinu Božje žrtve za nas: »Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!« (Rim 8,32). Za naše spasenje Bog žrtvuje svoga sina, nije li onda u redu da i mi prihvaćanjem neke žrtve pokažemo Bogu koliko mu vjerujemo i koliko smo zahvalni. Veličina te Božje žrtve je u tome što Sin umire na križu, ne samo zato što je to volja Očeva, nego i njegova, jer nas toliko ljubi te ne može dozvoliti da propadnemo.
Ipak, nije nam uvijek lako prihvatiti žrtvu. U čovjeku se vodi stalna borba za Boga ili za svijet. I kada nam se čini preteško, kada se uplašimo svijeta, Pavao nam šalje ohrabrujuće riječi: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« (Rim 8,31b). A mi često zaboravljamo da, ako smo vjerni, uz sebe imamo najmoćnijeg saveznika, Svemogućeg Boga. Zašto se onda bojimo svijeta? Zašto dopuštamo da zbog tog straha zatajimo Boga, a ponekad ga se čak i odreknemo? On je uvijek uz nas, i onda kada mi mislimo da nije. Njegova ruka štiti one koji sebe ne štede radi njega. No, ta ruka je nevidljiva, da bismo na nju računali potrebna je snažna vjera.
Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme za osnaživanje svoje vjere. Neka naše molitve ne budu usmjerene samo na traženje blagodati u ovozemaljskom životu. Molimo za čvrstu vjeru koja će biti dovoljno snažna da podnese kušnje, koja se neće bojati žrtve, koja će uvijek računati s Bogom, koja će pokazati zahvalnost za Božju žrtvu za nas. Ako je Bog za čovjeka žrtvovao svoga Jedinorođenca »kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,32). Zato, poput Abrahama, vjerujmo i onda kada nam se sve čini besmisleno, ne bojmo se žrtve, jer je ona samo kušnja kojom Bog prokušava one koje voli. Možda nas je baš ove korizme odlučio prokušati, molimo za čvrstu vjeru kojom ćemo nadvladati kušnju i prihvatiti žrtvu.
