Arhiv tekstova

Čelično prijateljstvo

Početkom drugog milenija (2002.) ponovno je ustanovljen najvažniji državni praznik Srbije, koji se slavi 15. veljače (istodobno vjerski praznik Sretenje, prikaz Gospodina u hramu, kod katolika Svijećnica). Službeno, i sljedeći dan (16.) je neradni. Također je nekad bio dvodnevni neradni praznik 29. i 30. studenoga, Dan Republike; službeno ime praznovanja kod nas se zove Dan državnosti, a obilježavaju se dva povijesna događaja (možda zato traje dva dana): početak Prvog srpskog ustanka protiv Turaka (1804.) i donošenje prvog Ustava knjaževine Srbije (1835.). Kako priliči ovom događaju, na Kalemegdanu je bilo pucanja iz topova (svečani plotuni), sljedećeg dana predsjednik države je podijelio 170 raznih odlikovanja (nisam brojao, ali tako izvještavaju mediji). Dobitnici odličja bili su umjetnici, muzičari, redatelji, liječnici u borbi protiv covida, dva pilota koji su dovezli cjepivo protiv ove epidemije iz Moskve itd. Bilo je i svečanih zahvalnih besjeda, vojne garde i zastave, pjevanje dječjeg zbora… sve po »pravilu službe«. Moram priznati da sam povodom ovog praznika čuo i čitao neke najnovije spekulacije u svezi Prvog srpskog ustanka. Neki »stručnjaci« tvrde da je taj događaj bio revolucija, da je izbio kao rezultat revolucije u Francuskoj, da je to datum nastanka »moderne srpske države« itd. Pitam se čemu služi ovo »redefiniranje povijesti«? Recimo, da budemo slični Francuzima? Nagradno pitanje je: što se dogodilo sa srpskim narodom od pada despotovine (1439.) osvajanjem Smedereva, srpske prijestolnice u to vrijeme i do početka ustanka? To je 365 godina o kojima se sada ništa ne govori, a to je tursko doba. Muslimanski narod živio je u gradskim naseljima, pravoslavni na selu, pod vodstvom seoskih knezova, koji su sakupljali porez za vladajuću imperiju. Pad Otomanske imperije počeo je sve većim osamostaljivanjem vođa, pojedinih većih vilajeta. Tako su i u Srbiji četiri dahije povećali zulum, posjekli knezove i formalno je to bio razlog bune. U Francuskoj je bila građanska revolucija, i to doba je jednostavno neusporedivo sa Srbijom i blage veze nema ni sa kakvom revolucijom. Što se tiče Sretenjskog ustava, on je nakon 55 dana suspendiran, navodno zbog pritiska tada velesila Turske, Rusije i Austrije. Ovaj ustav je podijelio vlast na izvršnu sudsku i zakonodavnu, što se danas smatra modernim uređenjem države. Tada je ova podjela izvršena ovako: knjaz (Miloš Obrenović), državni sovjet i narodna skupština. Danas bi to bio predsjednik, Vlada i Narodna skupština. Istina, ima jako velikih sličnosti, nije ni čudo što imamo problema u pregovorima s EU u poglavlju pravna država. Sjetio sam se poznate stare dosjetke o Ustavu knjaza Miloša: »prvi članak: knjaz je uvijek u pravu; drugi članak: ako knjaz nije u pravu, primjenjuje se prvi članak«.

Razni oblici prijateljstva država

Naš državni praznik, moglo bi se reći »prije roka«, čestitali su Kinezi, koji su izjavili: »čelično prijateljstvo se produbljuje!«. Nekoliko dana kasnije i ruski predsjednik je poslao čestitku s »bratskim prijateljstvom«. Po mom mišljenju prijateljstvo između dvije države ne postoji, egzistira samo zajednički interes. Sjetio sam se susjedne Mađarske kada su tamo (privremeno) boravili vojnici SSSR-a. Onda se govorilo o »vječitom prijateljstvu Rusa i Mađara«. Svake godine su slavljeni »oslobodioci od fašizma«, tj. vojnici SSSR-a. Prijateljstvo je puklo 1956., kada je izbila nova mađarska revolucija. Poslije ovih događaja, koji su slomljeni sovjetskom vojnom intervencijom, rodio se vic: »Ruska delegacija je otišla u Tursku konzultirati se s njima kako su uspijevali vladati 150 godina, a da Mađari ne dignu ustanak? Dobili su odgovor: ‘Mi ih nismo tjerali da svake godine slave izgubljenu Mohačku bitku’.«. Tadašnja oporba, koja je emigrila na Zapad, tvrdila je da SSSR izrabljulje mađarske resurse, prije svega poljoprivredu i rudno bogatstvo: aluminij i uran; pored Pečuha podignut je Uránváros, a u znak vječitog prijateljstva podignut je jedan novi grad s čeličanom koji je nazvan: Sztálinváros (ime je kasnije, nakon revolucije promijenjeno u Dunaújváros). Posljednje trupe SSSR-a su 1999. napustile Mađarsku. 

Kinezi u Europi

Zahvaljuljući politici »faljnis na sve četri strane« (što je jedna od mogućnosti) s Kinom imamo »čelično prijateljstvo«. Možda smo im zato prepustili čeličanu u Smederevu! O Boru i proizvodnji bakra da ne pričamo. Kao što rekoh, ne vjerujem u »prijateljske odnose« između država, makar ta država bila komunistička. Sjećam se, u doba Informbiroa, i Kina nije bila u dobrim odnosima sa SSSR-om, kao ni Albanija, koja se sprijateljila s Kinom, koja je omogućila da se izgradi obrambeni sustav, bunkeri duž granice, koji su danas turistička atrakcija. Dala im je i naoružanje. Znači, Kinezi su već tada bili prisutni na Balkanu. Sada smo mi dobri prijatelji i grade kroz našu zemlju brzu prugu do Soluna, popularno nazvanu »novi put svile«, kako bi što brže plasirali robu na svjetsko tržište. Detalji ugovora o ovoj gradnji nisu baš jasni. Kao, dobili smo povoljne kredite, ali što smo mi dali kao garanciju o vraćanju kredita? Pretpostavka: koncesiju na prugu, i to na duži rok. Ovo je stari, kapitalistički način »vladanja« nad jednom zemljom.