Širenje ekstremno desnih poruka putem grafita i napisa na javnim površinama ne predstavlja novum u djelovanju organizacija i pojedinaca koji su privrženi ideologijama s krajnjeg spektra političkih pozicija. Međutim, koliko god nam se činilo kako takvo djelovanje simbolizira krajnju marginu društvenoga djelovanja, koje se tek katkada pojavi kao rezultat određenih devijacija društvenih i političkih procesa, realnost je sasvim drukčija. Poruke koje ove i ovakve grupacije s margine pokušavaju uputiti svima onima koje ne smatraju podobnima izazivaju nelagodu kada god malobrojni mediji, uglavnom neovisni i privrženi civilnome sektoru, o njima izvijeste.
Posljednji u nizu ovakvih događaja koji se desio u Novome Sadu, kada su između 9. i 10. veljače 2021. godine, nepoznati počinitelji diljem glavnoga grada Vojvodine ostavili morbidne i poruke pune mržnje spram pojedinih manjinskih skupina, izazvale su nelagodu među građanstvom. Uznemirujuća je činjenica utoliko veća, jer su poruke najvećim dijelom ostavljene u užem centru Novoga Sada, o čijoj se prometnosti ne treba mnogo niti govoriti, a posebna je pozornost bila usmjerena i ka objektu koji se naziva Crna kuća ili CK 13, koji je poznat po organiziranju različitih događaja s alternativnijim sadržajima i glazbom. Ovi događaji dešavaju se nedugo nakon što su nepoznati počinitelji na zgradi u kojoj živi novosadski novinar Dinko Gruhonjić sa svojom obitelji ostavili niz šovinističkih i prijetećih poruka usmjerenih k njemu i njegovoj obitelji, koristeći pri tome omiljenu riječ ekstremista u Srbiji, a to je – ustaša.
Iako bi se nekome moglo učiniti kako su poruke od prije desetak noći dobrim dijelom usmjerene ka pripadnicima ljevičarskih pokreta i privrženicima ljevičarskih ideologija, veliki broj istih usmjeren je i spram nacionalnih manjina, jer se sukladno esktremno desnom srbijanskome folkloru ponovno veličaju osuđeni ratni zločinci i negiraju zločini istih koji su počinjeni tijekom ratnih 90-ih godina prošloga stoljeća. I ne samo što su zločinci koji se kontinuirano veličaju počinili zločine nad sunarodnjacima manjinskih naroda u matičnim državama već su zločine počinili i na tlu srbijanske države, što se i danas u uvjetima nesuočavanja s prošlošću u suvremenome srbijanskome društvu negira. Među pripadnicima hrvatske nacionalne manjine ovakve manifestacije ekstremizma nesumnjivo dodatno unose nesigurnost i osjećaj straha, jer država apsolutno ni na koji način ne pokazuje želju da se oni koji šire ovakve poruke u društvu adekvatno procesuiraju. Ovakve tendencije u jednome društvu zakašnjele tranzicije i demokracije, koja se još uvijek suočava sa svojom nekonsolidiranošću, iznimno su opasne, jer se neadekvatnim djelovanjem državnih struktura manjinskim narodima pokazuje kako su oni nepoželjni u društvu. I koliko god se ukazivalo kako se radi o pojavama s krajnjih margina političkoga života, učestalost ovakvih praksi i djelovanja ekstremista pokazuju da ona zapravo postaju mainstream političkoga života u Srbiji.
Darko Baštovanović, M. A. politologije i europskih studija