Arhiv tekstova

Kad vas mjesta zovu

Opet se ispostavilo da ne trebate ništa forsirati i da se ne trebate bojati da nećete imati ideju, inspiraciju. Kad god posumnjam, nastane panika i ubrzo nakon toga, kad odlučim učiniti nešto drugo, ona sama pokuca na vrata. Bilo za neke sitnice, poput onoga što nekome kupiti na poklon, ili kad je riječ o pisanju i bilo kojem drugom projektu.

Tamo gdje se djed rodio

Ponekad se odgovori na potpuno različita pitanja kriju u potpuno različitim stvarima. Ovih dana, na primjer, prvo me je pronašlo pitanje, a onda su osjećaji proizašli iz ideje da pišem o djedovu mjestu. Moj djed, kojeg nikada nisam upoznala, je iz Voljica. O njemu znam vrlo malo. Znam da su ga ubili godinu dana prije nego što sam se rodila, u nekoj gradskoj svađi i znam da je stvarno želio dobiti unuku. Sve ostalo je neka priča koje se moj otac sporadično sjećao. Priče moje majke, očeve majke, otišle su u zaborav jer sam bila mala kad mi je pričala i nekako kao mali ljudi nemamo osjećaj važnosti nekih uspomena i ne obraćamo pažnju na njih. Sad mi je malo žao. Zapravo mi je jako žao, barem tako govore moje emocije kad sam putem Google mapa putovala u djedovo selo. Negdje na kraju puta prema svim okolnim selima. Sjećam se još nečega, a to je priča da je moj djed, kada je želio bolje odgojiti mog tada vrlo mladog oca, poslao ga u Voljice, a očeve priče o tom razdoblju zaista su avanturističke. Na kraju se ne sjećam je li upoznao medvjede ili se igrao s vukovima, ali sigurno sam dočarala duh tih priča, a još bolje okolicu mjesta odakle je djed Joza.
Što je to u našim emocijama da se pokrenu pri samom pogledu na kartu, nije mi jasno, ali jasno mi je zašto su se moje rasplamsale kad sam vidjela da sam doslovno bila tamo prije samo nekoliko godina, a da nisam bila svjesna toga. Pa, Voljice su od Ramskog jezera udaljene samo 20 kilometara, a u proračunu stoji da bih do njih mogla pješačiti nešto više od 4 sata. I ne da nisam išla pješice ni automobilom nego nisam bila ni svjesna da sam blizu mjesta gdje se rodio moj djed i gdje je živjela moja obitelj. Moram opet otići. Obećavam sebi i djedu.

A sada Voljice

Na internetu nema puno podataka o Voljicama i ne možemo se osloniti samo na priče moga oca. Dakle, dok ne odem sama provjeriti situaciju, o Voljicama znam da je mjesto u Bosni i Hercegovini, u Općini Gornji Vakuf - Uskoplje. Administrativno pripadaju Federaciji Bosne i Hercegovine, točnije Srednjobosanskom kantonu. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u naselju je živjelo 179 stanovnika, a selo je bilo nacionalno heterogeno s hrvatsko-bošnjačkom većinom. Nigdje nisam pronašla novije podatke, pa će ovo biti dovoljno. Voljice su jedno od najstarijih naselja u Uskoplju, o kojem ima malo više podataka. Uskoplje je srednjobosanski grad smješten u gornjem toku rijeke Vrbas. Leži u 27 km dugoj i 2 km širokoj dolini Skoplja. Okružen je planinama Vranica na istoku i Raduša na zapadu, dok se na jugu nalazi prijevoj Makljen. Na sjeveru se dolina Vrbasa nastavlja prema Bugojnu i Donjem Vakufu.
Teško je pronaći informacije o tako dalekim pričama i malim mjestima i najbolje bi bilo otići u Voljice, uz malo sreće pronaći mjesto gdje je bila kuća moga djeda, razgovarati s ljudima, udahnuti taj zrak, zamisliti, maštati i napisati priču o Voljicama, njegovom narodu i onome što se tamo dogodilo i događa.
Dirnu li vas priče o krajolicima iz kojih su došli vaši preci? Mene je ovo iskreno iznenadilo svojom snagom, a još mi je nevjerojatnije da sam to potpuno zanemarila na svom putovanju do Ramskog jezera. Nevjerojatno je koliko se netko morao kretati i ići kroz život da bih ja bila takva kakva jesam. Ništa nije slučajno, pa tako ni ovo moje emocionalno putovanje.
Gorana Koporan