Arhiv tekstova

Potraga za prošlim stoljećima

Dan kada sam krenuo u Beograd na studije arhitekture duboko mi je ostao u sjećanju. Istina, i prije tog dana bio sam nekoliko puta u glavnom gradu (SFRJ), ali tih dana se ne sjećam baš detaljno; jedino toga da mi se na prvi pogled Beograd nije dopao. Ovaj osjećaj ostao je sve do današnjih dana, pogotovo što tadašnji grad moje mladosti nije više isti kao sada. Po meni, promijenio se na gore. No, da se vratim na dan kada sam sišao s vlaka s dva ogromna kofera i prišao stanici taxija koja se nalazila pored ulaza u kolodvor. Taxi vozilo sam uzeo na majčin savjet, što je bilo i logično. Rekao sam adresu i počelo je moje »vozikanje«, a na koncu me vozač dobro oderao: platio sam mu polovinu mojih raspoloživih novaca.  Rezultat ove avanture bio je da kao student nisam nikad više koristio usluge beogradskih taxista. Kako danas izgleda, uskoro neću putovati u prijestolnicu, a tadašnji dojam se ne može nikad ponoviti. Iz nekoliko razloga: kolodvor je ukinut i bit će pretvoren u zgradu nacionalnog muzeja. Umjesto taxista, dočekao bi me visoki spomenik (najviši na teritoriju Srbije) velikog župana Stefana Nemanje I. Na svečanom »otkrivanju« rečeno je od strane predsjednika da je on bio utemeljitelj suvremene Srbije i zato mu je podignut ovaj »velebni kip« da bi se pokazala snaga naše države. Ne citiram ga točno, ali rekao je: »Mi danas slavimo i raskoš svojih historijskih dometa i obnavljanje državnosti i prosperitetnu budućnost koju mi i naši potomci moramo vrijedno graditi«. Nešto mi nije bilo baš jasno oko djela i lika velikog župana, pa sam ponovo uzeo staru literaturu kojom sam se služio prilikom izrade doktorske teze. Naravno, pročitao sam i suvremene tekstove zahvaljuljući Wikipediji. Došao sam do vrlo interesantnih podataka, koje ću podijeliti s vama.

Stvaranje još jednog mita

Stefan Nemanja I. bio je veliki župan Raške. Vladao je u periodu od 1168. do 1196. godine, kada se odrekao titule i vlast prepustio srednjem sinu Stefanu Nemanji II., zamonašio se (ime Simeon), potom s najmlađim sinom Rastkom podigao manastir Hilandar na Svetoj Gori u Grčkoj. Bio je vazal Bizanta, ali često je ratovao s tadašnjim bizantskim carem Manuelom Komnenom I. (Komneos). Sada stižemo do vrlo interesantnog detalja: Komnenova majka Eiréné bila je ugarska princeza, kći sv. Lászlóa I. i kao takva zvala se Piroska. Poslije smrti ugarskog kralja Béle II. (Slijepi), kao što se u to doba događalo, među rođenom braćom došlo je do sukoba oko trona. Zašto je Béla II. (Slijepi) interesantan u događanjima? Njegova žena Ilona (Jelena) bila je kći velikog župana Raške Uroša I. Vukanovića i ona je rodila četiri sina i dvije kćerke. Njen najstariji sin Géza II. postao je krunisani kralj, a njegova braća László II. i István IV. protukraljevi; koji su poslije neuspješne borbe uz pomoć Bizanta pobjegli kod rođaka i cara Manuela Komnena koji je pak u dvoru imao još jednog Arpadovića, sina Géze II., Bélu, koji je dobio bizantsko ime Aleksios. Budući da dugo nisu dobili dijete, Manuel Komnen ga je usvojio kao svoje dijete i 1165. godine proglasio ga za svog nasljednika. Zaručnica mu je bila careva kći. Kreirana je i posebna titula za njega – despot, što je značio drugi čovjek u carstvu. Zamislite, tadašnje dvije velesile Ugarska i Bizant se ujedinjuju pod jednom krunom! Po mišljenju stručnjaka u ovo doba je mogla nastati današnja kruna sv. Istvána, koja je sastavljena od dvije krune; donji dio je bizantski, s grčkim pismom, a gornji dio je latinski. Budući da je pred kraj života Manuel ipak dobio sina, Béla je razvlašćen i zaruke su ukinute. Za utjehu, za ženu je dobio caričinu polusestru, antiohijsku princezu Anu Šatiljon. Kasnije, pod imenom Béla III., vladao je 23 godine i postao jedan najbogatijih kraljeva u Europi. Umro je 1196. godine, kada je Stefan Nemanja prepustio vlast svom srednjem sinu, koji je pak 1199. tražio krunu od pape Inoćentija III. 

Kraljevina Raška

Vjerujem da se Stefanu Nemanji I. bilo vrlo teško snalaziti u tim vremenima i na koncu mu je dosadila vlast i otišao je u monahe. Njegov sin konačno je dobio krunu od pape Honorija III. 1217./18. godine i postao je prvi kralj Raške (lat. Rascia) i zato se zove i Stefan Prvovenčani. Činom krunisanja, njegova zemlja Raška postala je samostalna kraljevina. Ako Rašku smatramo prethodnicom današnje Srbije, onda je on utemeljitelj srednjovjekovne države, a ne njegov otac. Njegovom krunisanju najviše se protivio Vukan Nemanjić, njegov rođeni brat, koji je u Zeti nosio staru krunu dukljanskih kraljeva i želio je on biti jedini srpski kralj. Vukana je podržavao ugarski kralj Imre, prvi sin Béle III. U to doba križarska vojska je napala Konstantinopolj prvi put oko 1201. godine, da bi trupe IV. križarske vojske zauzele grad 13. travnja 1204. godine. Tim činom Bizant se praktično raspao i nikad nije postigao svoju nekadašnju moć. Križari su osnovali Latinsko carstvo, te je bio logično da se od pape traži kruna. Ovi događaji su omogućili da se Raška osamostali i da Rastko, kasnije Sveti Sava, osnuje svoju autokefalnu crkvu. Kao rezultat ovog bilo je i dalje nadiranje Turaka k Europi i znamo što je to značilo, ne samo za srednjovjekovnu srpsku državu.