Arhiv tekstova

Urušeni raskoš

U mojem obiteljskom području jedna se veća zgrada godinama urušava. Smještena je na posjed uz pješačku stazu, manje od dva kilometra od centra grada, u dijelu gdje živi mnogo ljudi i na cesti kojom mnogi školarci svakodnevno hodaju od kuće do škole, od škole do kuće. Glavna zgrada i pomoćni objekti bili su dotrajali, ljudi su uzeli što im je trebalo, a zelenilo oko objekta preraslo je u korov i zaraslo u grmlje i granje. Sve izgleda zastrašujuće i na dnevnom svjetlu, a za večernje šetnje pravi je izazov. Više nitko ne posjećuje prostor, a tamo žive samo oni strahovi koje oživimo u glavi, kada nam srce zakuca jače, a korak postaje brži u želji da što prije prođemo ovaj dio.
Nije bilo uvijek tako i na tom je mjestu nekada bio prekrasan kompleks zgrada stare tvornice namještaja Sloga.

Izlet na Frušku goru

U takvom je raspoloženju započelo naše putovanje prošlog vikenda. Napokon, opet u automobilu i na cesti, s idejom da posjetimo Beočin i lagano prošetamo tim dijelom Fruške gore. Zapravo, ideja je bila prošetati, a onda je prijatelj predložio da prvo posjetimo dvorac. Ideja je usvojena i osjećali smo se kao da smo na ekskurziji u osnovnoj školi kad smo u programu imali i ture. Jedan je prijatelj pitao treba li nam novac za ulazak u dvorac, na što se prijatelj koji je već bio ovdje samo zbunjeno nasmijao.
Dvorac porodice Špicer

Već nakon tri koraka sve nam je postalo jasno. Krov koji se vidio i terasa koja se mogla vidjeti stvorili su dojam kao da je tu nekada bio dvorac, ali sve ostalo izgledalo je kao jedna velika ruševina pomiješana sa smećem. Ono što iznenađuje jest da se ti ostaci dvorca nalaze u vrlo naseljenom dijelu Beočina i da očito nikoga nije briga kako to izgleda. Jasno je da najčešće pojedinci ne mogu obraniti, sačuvati, a pogotovo obnoviti zgradu, ali to nas ne opravdava u bacanju smeća i upravljanju onim: ako je već zanemareno, tu mogu baciti smeće, to nikom neće smetati.
Svakako, tema o kojoj toliko razgovaramo je način na koji i država i mi žmirimo nad baštinom. I dojam koji imate kad prolazite urušenim dijelovima dvorca je tuga, ali okupirala me i znatiželja i pitanja o kakvom je dvorcu riječ, tko ga je sagradio, tko je u njemu živio, pjevao i smijao se, pa krenimo redom.
Dvorac Spitzer dizajnirao je Imre Staindl, čije je najpoznatije djelo zgrada mađarskog parlamenta u Budimpešti. Izgrađen je 1898. godine po nalogu bogate obitelji Spitzer iz Beočina, njemačkog podrijetla, koja je posjedovala najveći udio u tvornici cementa Beočin. Dvorac je prošaran raznim stilovima poput romantike, gotike, renesanse i baroka, ali i modernijim stilovima poput jugendstila, art nuvo i secesije. Zbog toga je možda najbolje reći da je dvorac poznat po svom eklektičnom stilu koji objedinjuje sve te stilove, a karakterističan je za kraj 19. i početak 20. stoljeća. Interijer je karakterističan primjer mađarske secesije, a posebno je zanimljiv kamin izrađen od zelene zsolnay keramike i koji se nalazi u glavnoj dvorani dvorca. Istodobno kada je sagrađen dvorac, oko njega je izgrađen velik i bogat park, poznatiji kao Spitzer Garden.
Obitelj Spitzer napustila je dvorac početkom Drugog svjetskog rata kada su odlazili u Njemačku, a dvorac je postao sjedište njemačkog zapovjedništva tijekom rata. Nakon rata dvorac je promijenio namjenu, pa je jedno vrijeme bio škola, zatim knjižnica, dom kulture, rukometni klub, a i prvi radio Beočin poslao je signal iz njega, da bi na kraju njegov prostor postao ekskluzivni restoran sa smještajem. Dvorac je 1997. proglašen spomenikom kulture, ali to ga nije zaštitilo od propadanja. Danas ga nazivaju kućom duhova u Beočinu.
Nadajmo se da će vremena koja dolaze donijeti bolji odnos ljudi prema napuštenim zgradama, a time i sretnije priče koje ćemo pisati.
Gorana Koporan